Jugoslovenski Rotar, Dec 15, 1940, page 13

Od 16 stoljeća je sama Porta vodila brigu imenujući državne historiografe. Sjajni putopis Evlija Čelebije, sina vojničke porodice, koji umre 1679 god. je djelo, koje množinom svojih izvještaja o prilikama u Otomanskom carstvu pretstavlja jedinstveno vrelo. Ovaj putopis je vrlo cijenjen ne samo u otomanskoj literaturi, nego u čitavom kulturnom svijetu Islama.

Od Zapada su Osmanlıje prihvatili samo neke stvari iz geografije. Rimskim moreplovcima, koji su izrađivali atlase i pomorske karte slijedio je u 16 stolje¢u osmanlijski admiral Piri Reis, prikazavSi obale Sredozemnog mora. Izradio je čak i kartu o Atlantskom oceanu. Ova karta se pojavila 1929 u muzeju Saraja. U doba kada je spomenuti admiral ovi kartu izradio, nije bila publicirana za javnost, nego je bila smatrana vojnom i državnom tajnom, pa je bila predana u ruke tadanjeg sultana.

Još manju originalnost imadu Osmanlıje u lijepoj literaturi, izuzevši narodne pjesme i priče, koje su Derviši (redovnici sekti) ispunjavali sa mistično religioznim duhom. U nauci Arapi, a u pjesmi Perzijanci bijahu uzor Osmanlijama.

Interesantno je zabilježiti, da je Marco Polo 1272 prošao Malom Azijom i tada našao Turke kao Nomade, koji stoku gaje, dok su u gradovima prevladavali Grci i Ermeni.

Isto tako je zanimljivo istaknuti, da za vrijeme najsjajnijeg perioda otomanskog carstva (1453—1623) od 48 velikih vezira bijahu samo 5 turskog porijekla, 10 nepoznatog porijekla, a ostalih 23 bijahu renegati i to na pr. 6 Grka, 11 Albanaca, 11 Juznih Slavena, po 1 Cerkez, Georgijanac, Armenac, i Talijan (po statistici H. Gelzera).

Na Balkanu prednosti socijalnog položaja Osmanlija primamise njihove podanike, da prime Islam. Tako najveći dio Albanaca, pa cjelokupno bosansko plemstvo prihvati islamsku vjeru i tako zadrža svoju vlast nad zemaljskim posjedima.

Ali ovi Muslimani se ne utopiše u Turcima kao malo-azijski narodi. Albanci, Bosanci, Bugari, Pomaci, Krečani, zadržaše svoj jezik.

Budući se otomanska država principijelno nije brinula za ујегоispovijest, bila je početkom 16 stoljeća utočište slobodne savjesti, i židova prognanih iz Španije i Portugala. Tako je 1590 godine u Carigradu bilo oko 20.000 židova.

Iz ovog, sve do 18 stoljeća (mir u Karlovcu 1699), ofenzivnog stava Osmanlijska država pređe koncem 18 stoljeća u defenzivu. Samo međusobna zavist evropskih sila produživaše joj, izgleda, život u Evropi.

Sa opadanjem moći otpoče padati i duhovni život. Na tom području ostadoše Osmanlije konzervativni tako, da se tek 1881 god. pojavljuje prvi dnevnik. Dok je dotle u osnovnim školama izabrazba bila samo čitanje Kurana, a veća izobrazba bila ograničena u duhovničkim medresama (bogomoljama), tek 1853 god. se uspostavi red za sastav udžbenika osnovne nastave. Godine 1869 zasnova se i sveučilište.

Istom polovicom 19 vijeka počimaju se Osmanlıje oslobađati perzijskog naduvenog i nakićenog stila i mnogi talentovani mladi ljudi odoše na studije u Pariz. Jedan od njih bijaše Ibrahim Šinasi, koji po povratku sa studija iz Pariza otpoče sa izdavanjem prve neslužbene novine (Terdžumei ahval).

200