Jugoslovenski Rotar

Od 16 stoljeća je sama Porta vodila brigu imenujući državne historiografe. Sjajni putopis Evlija Čelebije, sina vojničke porodice, koji umre 1679 god. je djelo, koje množinom svojih izvještaja o prilikama u Otomanskom carstvu pretstavlja jedinstveno vrelo. Ovaj putopis je vrlo cijenjen ne samo u otomanskoj literaturi, nego u čitavom kulturnom svijetu Islama.

Od Zapada su Osmanlıje prihvatili samo neke stvari iz geografije. Rimskim moreplovcima, koji su izrađivali atlase i pomorske karte slijedio je u 16 stolje¢u osmanlijski admiral Piri Reis, prikazavSi obale Sredozemnog mora. Izradio je čak i kartu o Atlantskom oceanu. Ova karta se pojavila 1929 u muzeju Saraja. U doba kada je spomenuti admiral ovi kartu izradio, nije bila publicirana za javnost, nego je bila smatrana vojnom i državnom tajnom, pa je bila predana u ruke tadanjeg sultana.

Još manju originalnost imadu Osmanlıje u lijepoj literaturi, izuzevši narodne pjesme i priče, koje su Derviši (redovnici sekti) ispunjavali sa mistično religioznim duhom. U nauci Arapi, a u pjesmi Perzijanci bijahu uzor Osmanlijama.

Interesantno je zabilježiti, da je Marco Polo 1272 prošao Malom Azijom i tada našao Turke kao Nomade, koji stoku gaje, dok su u gradovima prevladavali Grci i Ermeni.

Isto tako je zanimljivo istaknuti, da za vrijeme najsjajnijeg perioda otomanskog carstva (1453—1623) od 48 velikih vezira bijahu samo 5 turskog porijekla, 10 nepoznatog porijekla, a ostalih 23 bijahu renegati i to na pr. 6 Grka, 11 Albanaca, 11 Juznih Slavena, po 1 Cerkez, Georgijanac, Armenac, i Talijan (po statistici H. Gelzera).

Na Balkanu prednosti socijalnog položaja Osmanlija primamise njihove podanike, da prime Islam. Tako najveći dio Albanaca, pa cjelokupno bosansko plemstvo prihvati islamsku vjeru i tako zadrža svoju vlast nad zemaljskim posjedima.

Ali ovi Muslimani se ne utopiše u Turcima kao malo-azijski narodi. Albanci, Bosanci, Bugari, Pomaci, Krečani, zadržaše svoj jezik.

Budući se otomanska država principijelno nije brinula za ујегоispovijest, bila je početkom 16 stoljeća utočište slobodne savjesti, i židova prognanih iz Španije i Portugala. Tako je 1590 godine u Carigradu bilo oko 20.000 židova.

Iz ovog, sve do 18 stoljeća (mir u Karlovcu 1699), ofenzivnog stava Osmanlijska država pređe koncem 18 stoljeća u defenzivu. Samo međusobna zavist evropskih sila produživaše joj, izgleda, život u Evropi.

Sa opadanjem moći otpoče padati i duhovni život. Na tom području ostadoše Osmanlije konzervativni tako, da se tek 1881 god. pojavljuje prvi dnevnik. Dok je dotle u osnovnim školama izabrazba bila samo čitanje Kurana, a veća izobrazba bila ograničena u duhovničkim medresama (bogomoljama), tek 1853 god. se uspostavi red za sastav udžbenika osnovne nastave. Godine 1869 zasnova se i sveučilište.

Istom polovicom 19 vijeka počimaju se Osmanlıje oslobađati perzijskog naduvenog i nakićenog stila i mnogi talentovani mladi ljudi odoše na studije u Pariz. Jedan od njih bijaše Ibrahim Šinasi, koji po povratku sa studija iz Pariza otpoče sa izdavanjem prve neslužbene novine (Terdžumei ahval).

200