JUS standardizacija

316

broja naših propisa i prijedloga propisa mogu utvrditi vrlo zanimljive činjenice:

— nepreciznosti u formulacijama (vrlo često se griješi u korištenju riječi »treba«, »mora«, »smije«, itd.);

— diskontinuiteti u protezanju neke odredbe na uređaje (vrlo često se odredbe odnose na veličine »od — do«, bez prijelaza u graničnim područjima);

— diskontinuiteti u protezanju neke odredbe na kontrolu (najčešće neki uređaj »vrijedi« ili »ne vrijedić, a vrlo rijetko stručnjaci su u stanju donijeti odluku da »vrijedi do određene granice); — nepoznavanje podloga koje bi mogla dati analiza pouzdanosti uređaja;

— nepoznavanje korelacija između kvalitete, pouzdanosti ı cijene;

— neprovjeravanje formuliranih odredbi na logičkim, numeričkim, analognim ili bilo kakvim drugim modelima, koji bi simulirali pojave i dali predviđanja o tome do čega će dovesti primjena pojedine odredbe, itd.

Ovo su teški nedostaci i trebalo bi uložiti dosta truda u zajedničku akciju JZS-a, fakulteta, privrednih komora, velikih grupacija preduzeća itd., pa da se tek za nekoliko godina osjeti neko poboljšanje. Ako se danas već daju ocjene da Jugoslavija samo zbog nedostataka u sustavu zaštite patenata i premalog broja inženjera za patentno pravo gubi više sredstava nego što iznosi ukupno naše ulaganje u kupnju licenci i patenata u inozemstvu, onda se, zbog sličnosti problema, smije ovdje upozoriti da se ne mnogo manje sredstava gubi i zbog nerazvijene tehničke regulative i nedostatka sposobnih stručnjaka koji bi se njome bavili na korist privredi i društvu u cjelini.

Kao sedmo, treba reći nešto i o sustavu kazni, odnosno poreznoj politici. Danas je u nas najrašireniji »postupak eliminacije«. Ukoliko je netko kriv zbog ugrožavanja primarne sigurnosti, biva kažnjen i zabranjuje mu se rad. To je donekle u redu, no kad se to načelo protegne i na sekundarnu sigurnost, npr. na zaštitu okoline, onda proizlaze pregruba rješenja, dolazi do apsurdnih situacija u kojima nastupaju šire društvene zajednice u borbi protiv propisa koji bi nekome možda trebao onemogućiti stvaranje dohotka, pa možda čak ponekad i opstanak. Redovito se na kraju utvrdi da se ništa nije takvim mjerama postiglo. Ovaj je problem uočen i u razvijenim zemljama na Zapadu, 1 Već se javljaju neke ideje da se, kao što je predloženo u Zapadnoj Njemačkoj, kažnjavaju oštro svi oni koji ne ispune ni minimum propisanih uvjeta, ah da se nagrađuju odgovarajućim smanje-

njem poreza oni koji, zahvaljujući povećanom ulaganju u sredstva zaštite okoline, postižu bolja stanja u okolini postrojenja nego što je to zakonodavac zasad predvidio i zatražio. Ovo je zanimljiva ideja koja vjerojatno ima svoju budućnost, ı može naputiti na razmišljanje da li bi nešto slično bilo moguće i u našim uvjetima. Naravno, i neovisno O OvOJ Zamisli pitanje kazni je predmet za raspravu koja prelazi u okvire same tehnike i koju treba voditi u okvirima društva u cjelini.

Moglo bi se i dalje nabrajati razne teze i smjernice za organiziranje djelatnosti koje bi mogle dovesti do poboljšanja stanja u tehničkoj regulativi. No, neka tome bude zasad ipak kraj, Jer mislimo da je i ovo dovoljno ako se zaista želi sprovesti akcija da se izađe iz poteškoća koje donosi i nameće sadašnje stanje.

zaključak

Završavajući ovaj prikaz nekih pitanja koja su aktuelna za današnju našu tehničku regulativu, bilo bi korisno osvrnuti se još Jednom na neke najvažnije zaključke koji bi se mogli dati na osnovi izloženog.

Prije svega, očito je da je tehnička regulativa na najneposredniji način vezana za stanje tehnike i privrede u cjelini i za njen razvoJ. U tome termoenergetika ı termotehnika nisu nikakve iznimke, pa se u našim tehničkim propisima vrlo lijepo ogleda dosegnuta tehnička razina. Nadalje, očito je također da je postojeće stanje podstaklo već na određene zahvafe na osuvremenjivanju, koje bi sada trebalo samo na odgovarajući način usmjeriti 1 ubrzati što je više moguće. Međutim, nije ništa manje očito da se donošenjem samo nekoliko propisa još uvijek ne će ostvariti svi potrebni uvjeti za skladan razvoj termoenergetike i termotehnike. Stoga bi trebalo podsticati ı potpomagati svaki stručni napor za proširenje i upotpunjavanje naše tehničke regulative, u svim pravcima ı na svim razinama, čemu bi ı ovo izlaganje trebalo prvenstveno poslužiti.

U svemu ovome ima Jugoslavensko društvo termičara svoju posebnu ulogu kao strukovna organizacija koja je najneposrednije i zainteresirana ı okvalificirana da prednjači u takvom poslu. Treba se podsjetiti da su članovi Društva i dosad ponijeli najveći dio posla na novijim radovima, međutim Društvo se nije pojavljivalo kao jedinstvena cjelina. Prilika je da se takvo stanje promijeni, i da Društvo aktivnijim stavom preuzme dio obaveza, a budućim radom i odgovarajući dio priznanja za razvoj naše tehničke regulative i cijele termoenergetike ı termotehnike.