JUS standardizacija

postupka atestiranja, osim, da je postupak proveden

prema standardu.

Potkrijepimo to analizom postupka atestiranja.

U osnovi ( bez navodenja svih radnji u postupku atesti-

ranja) postupak atestiranja se svodi na sledeće:

— ovlaštena ispitna stanica provodi ispitivanje proizvoda na osnovu odrednica standarda,

— za proizvode, koji zadovoljavaju odrednice standarda sastavlja se izvještaj o ispitivanju, koji je osnova i sastavni dio atesta, kojeg izdaje ovlaštena organizacija za atestiranje,

Dakle u tehničkom smislu postoje jasne činjenice: u sustavu atestiranja postoji:

— ovlaštena ispitna stanica, koja je kvalificirana za ispitivanje karakteristika odlučnih za predmet atestiranja,

— standard, kao skup odrednica koje moraju biti ispunjene da proizvod ne bi ugrozio čoveka i okolinu,

— izveštaj o ispitivanju kao osnova za izdavanje atesta.

Razmotrimo svaku od tih činjenica, kroz iskustva u pod-

ručju protueksplozijske zaštite, da bi smo došli do prije-

dloga rješenja uočenog problema.

U sustavu atestiranja, davanjem ovlaštenja ispitnoj organizaciji, potvrđena je njezina stručnost za provedbu ispitivanja i ocjene usaglašenosti sa odrednicama standarda. To ujedno znači, da se ispitnoj organizaciji, daje pravo, da izabere prema standardu najpovoljniju ispitnu metodu za izvedbu, koju ispituje.

Standard, kao skup odrednica, predstavlja zgusnuta iskustva | istraživanja uzročnika opasnosti i metoda sprečavanja, sročena na takav način, da sadržavaju načine i metode, koji će otkloniti opasnost za čovjeka i okolinu. Izvještaj o ispitivanju je tehnički dokument koji precizno i jednoznačno utvrđuje tehnički nivo ispitanog proizvoda u odnosu na odrednice standarda. Imajući to u vidu i znajući, da nema standarda za rješenje u području novog proizvoda ili tehnološkog rješenje da bi se došlo do atestiranja, tehnički pristup bi bio sledeći:

1. Ispitna organizacija podvrgava predloženo rješenje cjeiovitoj analizi mogućih uzročnika opasnosti, analizi fizikalnosti pojava, koje se odigravaju u smislu izazivanja opasnosti.

2. Nakon toga. analiziraju se uvjeti upotrebe, uvjeti okoline s njezinim tehnološkim parametrima, da Di se došlo do najnepovoljnijih uvjeta, koji se mogu pojaviti u praksi.

3. Na osnovu tih podataka (svih parametara uzročnika i svih parametara uvjeta u praksi) određuje se ispitna metoda, koja će dati najoštrije uvjete ispitivanja,a da se pri tome ne promijeni fizikalnost uzročnika, U metodu se ugrađuje potreban faktor sigurnosti.

4. Tako određena metoda ispitivanja se najprije podvrgava stručnoj kritici stručnjaka za određeno područje.

Standardizacija 1982./br. 7—8

5. Kada se metoda prihvati, provede se Ispitivanje uz potreban faktor sigurnosti.

6. Sačinjeni izveštaj o ispitivanju ovlaštena ispitna organizacija dostavlja atestnoj organizaciji, (što je u konkretnom slučaju do sada ,S”" — komisija i od sada Komisija za protueksplozijski zaštićene električne uređaje Saveznog zavoda za standardizaciju (,,S“— komisija), koja ga može prihvatiti ili odbaciti ili tražiti nadopunu.

7. Ukoliko atestna organizacija ( ,,S“ — komisija) prihvati tehnički nivo kao dovoljan, izvještaj o ispitvanju postaje osnova za izdavanje aokumenta u pravnom smislu. Osim toga atestna organizacija je dužna javno objaviti metodu ispitivanja, koja je korištena.

Sumirajući gore iznešeno uočljivo je, da je postupak atestiranja proveden u potpunosti, s tom razlikom, što je standard zamijenila grupa stručnjaka u atestnoj organizaciji (,,S— komisija), koja je i onako mjerodavna za procjenu da li je postupak atestiranja valjan i da li je izvještaj o ispitivanju kao tehnički dokument ispravan ili ne.

Ako bi se prihvatila ovakva metoda kao osnova u slučajevima, gdje se Javlja nova, nestandardizirana tehnika, koja pridonosi napretku, mogao bi se izdati dokument, (bez obzira kako će se zvati,) čija će osnova biti izvještaj o ispitivanju, Time bismo dobili rješenje nastalog problema. Naravno da pravna regulativa tom dokumentu mora dati snagu atesta.

Da bi se dobila prava slika o predloženom rješenju problema niže u tekstu dan je primjer, kako se postupalo u atestiranju takovih slučajeva u području protueksplozijski zaštićenih uređaja.

Primjer se odnosi na pištolje za elektrostatsko nanošenje zaštitnog sloja.

Elektrostatski pištolji koji su česti moglo bi se reći da su nezamjenljivi u automobilskoj industriji, metalopreradivačkoj i drvnoj industriji, obzirom da daju visoku kvalitetu zaštitnog sloja na proizvodu uz velike uštede u materijalu. Standarda za ove uređaje nema, a ne atestirati ih značilo bi veliku opasnost, budući da na tržištu postoji veliko šarenilo proizvoda, od kojih mnogi ne odgovaraju niti industrijskoj praksi, a pogotovo ne protueksplozijskoj zaštiti. Domaćih uređaja nema.

Tehnika elektrostatskog nanošenja u osnovi se sastoji u tome da se preko elektrode koja je na visokom naponu (reda veličine 100 KV) prevlače sitne čestice boje, laka, praha ili vlakanaca.

Čestice se nabijaju, time sobom nose određeni električki naboj. Predmeti koji se žele prekriti nanosom, uzemlje se, kao i visoko naponski generator, kojim se postiže napon na elektordi.

349