Književne novine

RADOSTI PRAZNIKA

Svi ovi dani ljudski koji svojim neumitnim prolaženjem

· obeležavaju večiti tok vremena nisu samo u našem žŽ:votu bezbojne čestice večnosti, nego, pre svega, dok ovako ftrajemo, nose i jedan dublji i plemenitiji smisao koji otkriva veličinu i tegobu čovekova hoda kroz istoriju. U tom stalnom pomicanju mnogih pokolenja preko raznovrsnih patnji i stradanja ka sveftlini novih zora izrazito su vidljivi smerovi putovanja .da se ostvari dostojnije življenje pod ovim sunčanim Jukom. Ljudsko društvo, krećući se nezadrživo napred, vojujući u tome kretanju žestoke i smele bitke sa slepim silama mraka i nazatka, stvaralo je svoje zanesene legende i ozarena znamenja, često ponikla iz muka i krvi. Nastajali su simboli, prekopotrebni kao melemi, koji su istovremeno ukazivali i na pređene etape razvitka i bili jarke buktinje što osvetljavaju ištrajni hod u budućnost.

I radni čovek, to mnogomilionsko biće na ovoj našoj.blaneti, ima svoje žudnje simbolizovane u svojim ponosinia ji zastavama praznika. Evo već desetlećima radno ljudsivo proslavlja dan svoga rada, dan u kome se zasvagda Čvrsto ističe velika istina o istovetnosti ciljeva i bratstvu zajednice onih koji žele okrilja društvene pravde i bolje uslove bitisanja. ,

Ima neke čudne magične lepote u spajanju zrelog procvata prolećnog sa ovim našim praznovanjem Dana rada, tosa dana koji je, iznikavši iz upornosti i ogorčenosti borba da u društvu ljudskom, konačno nestane sumorna i unižavajuća eksploatacija čoveka od čoveka, našao svoju široku razmahnutost i najsuštinskiju meru vrednosti na trgovima i ulicama slobode. Njegovo prisustvo douosi Još jednom svima koji ga sa ljubavlju slave onu pouzdanost okrepljenja da čovek nije sam u svojim ustreptaJim težnjama i u svojim pregalačkim naporima da se veze i odnosi među ljudima prožmu jedino time da sve blagodefi materijalne i duhovne. kulture budu sastaviii dco svakog pojedinačnog života.

Muedutim, još "uvek je ieško danas govoriti o samoj radosti sutrašnjeg Wsveta kada je naše vreme isuv opterećeno izvesnošću da postoje svakovrsne strahoic koje mogu u času da razore staništa čovekova i unešu užas u zenice i bezmemo je gorko stremiti izvorištima istoriskog sna o sreći kad živimo u senci atonisikih eksplozija i kada raspuštena dejstva olje snage koja niože isključivo da služi dobru“stvaraju biološke nakaze ipo e tragedijama. Tim su časnije 1 đragocenije sve delatnosti upravljene da se ljudima vrati spokojstvo u sautrašnjicu i sigurnost njihovog opstanka, Tim su nam draže pro slave, kao što je ova naša, koja je sva ustremljena da sačuva u nepomućenosti mira i ogromne društvene poduhvate i najsitnije vedrine čovekove. I nije jednostavno i obično saznanje da mi imamo i reč svoje zemlje koja ohrabruje, reč koja propoveda mir među narodima, {rpeljivost i razumevanje, pa su nam grudi ispunjene neizmernom gordošću kada u prvomajskim povorkama! prolaze naša oružja za koja znamo da nisu napadači uperena ni prema kome, već da su jedino tu da budno štite pouzdanost koračanja naših ljudi da se izgradi lepota svakidašnjice, da su fu za tišine i blagosti ljudskih nadnih dana. : /

Za nas koji prebivamo od Triglava do Kajmakčalana {i praznički prvomajski dolasci, povorke osmehnute mladosti, pozdravni špaliri određeno i sigurno oličavaju radost što smo svesno i odlučno našli najživotvorniji smisao svoga opstanka na ovome našem socijalističkom putu, T islo tako, kao što nas ozaravaju ljudske oči obasjane živošću i komešanjem prazničkih ulica, prisna nam je i misao da smo socijalizam duboko shvatili kao jedinu mogućnost da čovek ne bude otuđen od samoga sebć, pa su nam pobude i akcije usmerene da nijedno piemenito snevanje ne bude iznevereno, da irud ljudski dobije puno opravdanje, da i u skrovitost odaja uđe delić onoga što samim sobom pretstavlja i što iz sebe zrači blagdan prvomajski. Jer tu, na našem {lu, gde se napajamo idcealima socijalističkog humanizma, u znaku Titove· crvene zvezde sadržan je sav smisao mašeg trajanja i sva radost naših praznika,

Slobodan Galogaža

Z A

ulaze, Ražu, opet u novu fazu. Tačnije »ečeno trebalo i. da.udu u novu fazu, io mora da izgleda čudno u nizu tolikih faza kroz koje su prošle u foku svog izlaženja, s prekidima, skoro,

evo „deset godina. "To jedno-.

stavno znači da, Književne novine nastavljaju da traju, da žive, uprkos 'teskoćama kroz koje su prošle i kroz koje prolaze, Svojim menama dosad i prekidima, i Ovom „pošlednjom menom, one su i nehotice odražavale 1" odražavaju, tempo i mene mašeg opšteg društvenog i političkog života „ na aj način pokazivale samo svoOju žŽživotnost, i potvrdivale, da tako kažem, da je i književnost, i sva „Kkyretanja u njoj, pored sve svoje specifičnosti ipak vezana Svojim živim korenima za samo dru

štveno fle na kome ona tra

Je. I njihova nova faza, sva= kako, odraz je samo opštih potreba'i nužnosti najnovije Taze čitavog našeg kulturnog života uopšte.

"Jedino je sšlučaj hteo da se lične promene u redakciji lista i želje i nužnost izmčna u liku »Književnih „novina« poklope, Zbog toga, ako ni-

GAA LARA BR BB O BORO BO . . . 0

Mnjiževne novin

MO-NJ I ŽŽEMVNOS

šta dugo ,a Ono maliciozno bi bilo, đa' se fe promene u

„redalcciji smatzaju «ao neka vrsta” “Jilerarnog »dšavnog”

udara, ili kakve literarne »dvorsške revolucije« Hešenje vedakcije nije možda najbolje koje se zamisliti može; ali, u datim okolnostima, i zasada, jedino realno mogućno je bilo. Ostaje, da se čovek složi s jednim besnmikom da kad ne može da ide pravo, on avakako tiasta_ vi pub makar hramajući. "o o redakciji. Međutim, DpDicolupacije i problemi samih »Književnih novina«, za One koji. su im bliski, pa čak i za one koji su ih izdaleka s nevericom „gledali, nisu mi novi ni skorog datumn. Zato ovo nekoliko uvodnih re-

·čenica i nisu uobičajena »O~

bećanja«, ni »ludom radovanja, već samo otvoreno iznošenje nekih pitanja koja su nas uznemiravala i koja nas uzhemiravaju, i odmah moram da kažem, da odgovori na njih i jesu sivar kOja interesuje redakciju, ali ta rešenja, koje one pokreću, istinski mogu da se postignu samo u zajedničkoj saradnji svih mas: naših pišaca, nase čitalačke publike i redakcije.

'.

________

Prvi problem »Mnjiževnih novina jeste Dpitanje mjihovog~izlaženjaz PO je ustvari deo jednog opšlijeg problema: problema književnog lista uopšte. U prirodi je knji. ževnog lista, u poređenju.sa

Pi - V časopisima, da budđe neđeljni, te da bi tako mogao brzo da reagira. na sve književne,

„umetničke::i kulturne pojave.

U iome Je njegova suština,

a ne da daje definitivne književne sudove ili iscrpne Wijiževne sludije koje su

stvar časopisa i knjiga. Već

.samim ftim što su »Književ-

ne novine« u poslednjoj svojoj fazi „bile „dvonedeljne, govori o njihovoj krnjoj bri_ rodi: o njihovom hibridnom tipu. One: su — htele ne htele — bile:' i biće još neko vre me svakako — nešto između časopisa i pravog književnog lista, One su trpele, i trpe od Toga. Prema tome, prvi zadatak nove redakcije biće da sa svoje strane učini sve da »Mnjiževne novine« što pre postanu nedeljni list i na taj način dobiju svoju izrazitiju

·'Tizionomiju. One su, istina,

u poređenju sa našim časopisima „imale i imaju to pre_ imućstvo nedeljnog književnog lista šio ipak raspolažu

· Poezija i kritika poezije

UMETNOST

vna nedeljno

KO posmatramo kKritiku i Kritičare A poezije za poslednjih sto i pedeset

godina — dakle, najopštije rečeno, u vremenu kada je kritika poezije najzad stala definitivno na svoje noge — lasno možemo u njoj otkriti dva različita slava prema Docziji, dva različita načima pristupanja poeziji i dva različita tipa kritičara poezije.

Prvi je Kkrikičar-pesnik, }, pod njegovim perom poezija je doživela svoju najpuniju i najpotpuniju afirmaciju: ona je vrhunac saznanja i vrhovno saznanje, suština sveta i su-

ština čoveka, Poezija sama je ta koja se u”

takvoj kritici nikada ne stavlja u pitanje, ona je data kao što je dato disanje, esenći+ jelma kao disanje, i kritičar je onaj koji sd pred njom uvek može da nade obezoružan. Skoro da kažemo da. je ta krilika stvorila'jedan ideal Poezije, jednu. besprizivnu sliku Poezije, i svaki pesnik je samo jedan od momenata te transcendentne vizije poetskog. Zato je ta Kkritika·,uglavnom kritika :pešništva a ne Poezija, kritika artis poeticae: poezija sama je ono vrhovno što ostaje izvan naših moći: shvatanja, · Pi ; "Ne možemo ovog kritičara poezije prekotiti zbog suvišne ljubavi prema poslu kome

prinosi svoje skromne mogućnosti, ni zboš .

oduševljenja mjime. U svoju kritiku pesnici

unose bre svega svoju veru u posao kojim,

: : 00 ; se bave i iskrenost. sa kojom mu pristupaju, i

ta vera, kao, i ta, iskrenost, ošnovno je ŠIO,

. nalazimo, recimo, u predgovoru Lirskim

balađama' ili u Odbrani poezije.

Čak i jedan tako filozofski.nastyojen um kao što je Kolridž bavio se time da u kategorije klasično nemačkog. idealizma pretopi ono, 80

su njegovi savremenici!i sa-pesnici prepu-

· se, ostaje njegova teorija imaginacije, nimalo

metaforična. e el i Drugi je tip kritičara koji je nastao negde otprilike u prvoj četvrtini ovog veka, da po-

. slednjih godina postane preovlađavajući: io

je kritičar-naučnik. On u kritiku poezije nc donosi ni veru”'u posao kojim se ne bavi, mi iskrenost kojom mu prisšupa — on donosi jedan težak, ogroman i razrađen naučni aparat, i njime ispituje nešto što pesniku-kritičaru nije ni na kraj pameti padalo da ispi-

tuje, Što čak ne bi ni pomislio đa može da se ispikuje: mogućnost poežije same. U toj ktri-

tici poezija nije đata kao disanje, ali je kri-

{iika daia kao disanje, i posao je kritičara da ispita da li je poezija moguća. Pod perom, kritičara-naučnika poezija ne doživljava sVO~

ju afirmaciju, naprotiv. Ona se 'svođi na stavove lišene smisla (Moris), »prijatnu :ludostć,

ili uzvike »ah, ah« ji, na višem stupnju,. liv-.

sku poeziju (Karnap). U majboljem slučaju

to je jedna forma komunikativne aktivnosti. ·(Ričarnds),, Vrlo je rasprostranjeno mišljenje

kritika nije u stanju da iscrpi poč-

da takva. la da stvori nešto što bi

zamenilo onaj ideal Poezije koji je stvorio kritičar-pesnik, Ali to je svakako njena naj manja greška, av | id Greška u koju je, ova kritika pala čini

dobro) ali nije uspela

mi se da se sastoji u ovome: ona shvata poeckao zabat. Zanat je nešto u čemu s · određenim sredstvima postiže jedan odredeni ,

ziju

i unapred,dati cilj, pravljenje“ cipela, na: primer. To razlikovanje između cilja i sredsizva kojima se taj cilj postiže greška je u koju je pala moderna kritika poezije, ali ne samo

A OJ aa a a ia O are CJ aa Sara)

zato Niče i nazvao »Minevinom sovulja-

. gom«. Pesnik, međutim, nema pred soboni

uhapred dati cilj i sredstva kojima taj Čilj ireba da postigne ono što on »želi da kaže« razvija se i određuje tokom samog pisanja pesme, — to razdvajanje cilja i sredstva moglo bi da se nazove zabludom čitaoca: mi ostajemo na terenu: naš doživljaj — pesma, i onda nam se pesma nužno prikazuje kao sredstvo kojim se taj naš doživljaj pobuđuje. Uviđanje te zablude isto tako nije novo: nju je uvideo još i pisac spisa O uzvišenom.

Aristotelovska ,po duhu, time što poeziju svodi na »ars poetica«, moderna Kritika iz-

- gleda da nije uspela da ostvari.zadatak koji

iju — ona je demistifikovala. poetski čim, . · demistifikovala' pesnika „(što je nešum:jivo'

je sama sebi postavila — iscrpljivanje poeziie. Ali to je jedan pogrešno postavljen pro-

"'blem. Ne postoji, neka, poezija, uopšte, već'

uvek jedna određena poezija i jedan određeni pesnik, Kažem određeni pesnik, a to jo”

ono Što ta kritika prenebregava. Čitamo li poeziju mi se'od našeg doživljaja, preko pcsme, poslepeno krećeno "ka" ličnosti „pesnika “oja je tu pesmu stvorila i kojoj Je ona. jce“dina biografija, 'Kritika' nebi tu smela, da izneveri čitaoca; naprotiv. Ona bi trebalo: da svojim -razvijenim' i Tagrađeninm maučnim a–

„paratom dopre do tie pesničke ličnosti i aa u

njoj mađe suštinske principe oblikovanja ic pesme, ' | o

'Zadatak jedne šlvalhe kritike poezije bib bi. dakle da otkrije ono što pesnik gsovOi svome vremenu i ono Što, pesnik BOVOTI ba,

'mome sebi, čak i ono što on krije od samoga

sebe, kao i 0no što pešhik govori našem Vrcmenu — i zašto mi mislimo da se io može odnosili i na naše vreme,

·Književnosti učine

·žnačajni kao

listovi

Jovan Hristić"

T

većim brojem čitalaca od na-

ših časopisa, jer koriste + “privlačnu.? +

priloga i obli dan deo življeg sadržaja koje obično imaju neđeljni listovi, Alj isto fako velikin delom: tog sadržaja, one se poklapaju s časopisom, zbog svoje dvonedeljnošfti, te nešto gube od svog živog lika nedeljnih novina, ali isto tako gube od potpunosti i mo-

gućnosti pbrođubljavanja i studioznosti koje dopušta

vreme kojim raspolaže jedna mesečna publikacija.

Međufim, lo prebacivanje izlaženje ' nije mogućno ostvariti bez šire i svesrdnije saradnje svih naših pisaca, i ragume se, u najvišem slfepenu od same naše čitalačke publike.

Drugi problem koji se postavlja povodom »Kanjiževnih novina« i koji opet nije samo njihovo pitanje, već mnogo opštije: pitanje odnosa između jednog književnog lista, čašopisa i knjiga. Na sastanku urednika evropskih časopisa u Cirihu krajem septembra, na kome su učestvovali urednici »Književnosti«, konstatovalo se da postoji kriza časopisa i da je uloga koju su časopisi imali u foku XIX veka, kad su u njima izlazili, naprimer, »Gospoda Bovari« ili romani Dostojevskog, prošla. Danas tu ulogu preuzimaju ilustrovani magazini i Književni i umetnički mnedeljni ' listovi. Kad petnaestodnevni »Lajf« objavi ceo Hemingvejev roman »Starac i more« i to ode u milione primeraka. ili objavi iscrpne podafike o rađu i životu' Poknera sa foftografijama i likovnim prilozima, koji sve jasnije govore savremenom čoveku, ja to navodim samo kao primer,onda šta mogu da u kretanju 1 · časopisi čiji je tiraž u svim zemlja-

„ma neobično opao. Časopisi,

prema iome, sve više posštaju „i -jedino su zanimljivi i

u kojima se ostvaruju traženja, eksperimentisanja, i u

najčešćem., slučaju, još po-

godni da u njima literarne studije i poezija nađu svoje mesto. Živo bitno kretanje, kontakt između knjiga i publike . uglavnom se obavlja danas preko Književnih lislova. „Književni i nedeljni &u široko geometrijsko, mesio gde se susreću Knjige i književna ostvariva-– nja, „međusobno, a istovre-

Jmeno svib njih sa širokom

čitalačkom, publikom. To je uloga jednog nedeljrnog knji-

ževnog lista „pa stoga o tomc „freba voditi računa da »Knji ževne novine« i njihova de- .,

latnost pripadaju tom krugu bublikacıija. Iz toga proističe i treci

D ER U

STVENA

/

P: Tr T.:A' NSA

Cena 30 din,

INOSTRANE TEME

Hvalisanje i negiranje

Stara je istina da se isklju čivošću i apriormim negiranjem tuđih mišljenja i poticanjem stvaralaštva drugih nikada nije otišlo daleko. Takav metod imao je pre svega najviše negativnog odraza u zemljama u kojima Je bio »prihvaćen« ili nametnut. Negiranje je uvek dovodilo do zatvorenosii i učaurenosti kulture i umetnosti određene zemlje ili određenog područja. To više nije bila u pitanju borba »protiv štetnih uticaja«, ma koliko se o tim uticajima pre fterano i bez razloga gSgOVOıilo, već — nešto mnogo opa snije.

Upravo je jedan iakavi,ždanovistički — period pireživljen. Na jeđan, reklo bi se, modificiran način on sec ponovo ·uvlači na »zadnja vrata«. Kada bi bilo u pita-

reagovanju na kujiževne PDojave, prikazati celokupan

y E, Tikovnih-~ obujam. „našeg · hnjiževnos

– lista, kao 1 je. ·stvarnja, i da. ga povezuje sa

ostalim kulturnim. i intelek#ualnim manifestacijama života, zahteva u isto vreme brzinu rada i potrebu da sc jedan visok kriterijum sačuva. Kao što Je već rešeno napred jedan književni list me može da donosi konačne sudove i iscrpne studije. I zbog “naga on mora da bude, mesto žive diskusije. Jedan donesen prikaz jedna kritika pre_ ma tome nije ni iscrpna ni konačma. U brzini može da se pogreši, i redakcija »Književnih novina« smatra da umesto ljutnje i jalove Kkritike treba odgovoriti, nastaviTi kritiku, produžiti diskusiju. Kritika je za to ne da sudi iz neke udaljene perspektive i sa unapred išpisanim „{iablicama, već da književno stvaralaštvo prati i stvaralački rekreira.

O sterilnoj kritici, o kritici radi kritike ja bih ponovio Engelsove reči o sterilnoj, negaciji: »Sterilna nega-– cija čisto je subjektivna, individualna, ona ne pretstavlja jedan stadium evolucije samog predmeta, već jedno mišljenje uneseno spolja. i kako ništa pozitivno ne može da proisštekne iz {foga, onaj koji negira na faj način nužno je posvađan šsa svetom son kritkuje sve kao mrzovoljno „panjkalo, sve što postoji, sve što je bilo, čitavu istorisku „wevoluciju.«

»Novi mir«,

nju samo nastojanje za alirmacijom jednog metoda, poSleda, ili pravca — »socijalističkog realizma« — onda u tome ne bi bilo neke »zle krvi«. U životu je bilo mnogih raznih stvari i pojava. A život se ponaša prema njima po svojim »običajima« — prilagođava ih, prihvata ili odbacuje (u njemu je uvek bilo mesta i vazduha za sve cveće). Ali, više nije reč o »običnom« i »razumjivom« insistiranju na »socijalističkom realizmu«. Oni

· koji ga zastupaju otišli su

mnogo dalje, pa su, braneći ga, počeli da obnavljaju stare teze i da napadaju sval-oga ko ima iole drukčije mišljenje o umetnosti, nauci, filozofiji itd.

Mi Jugosloveni — naši umetnici (književnici, slikari, muzičari, filmski i pozorišni stvaršoci), estetičari i filozofi — po nekom »stečenom pravu« iz ranijih godina po-· novo smo stavljeni na sudsku klupu za mnoge »greho=ve«. Publika u Sofiji, naprimet, aplaudirala je Beogradskom dramskom pozorišiu; kritika u »Rabotničeskom delu« njegovim pretstavama prebacivala je formalizam, a to znači — izvodio se takav zaključak — odvojenost od života i slabu umetničku vrednost. Listovi i časopisi »Literaturnaja gazeta«, »Oktobar«, »Literaiuren front« (sa člankom "'odora Pavlova »Još jednom o socijalističkom realizmu), da pomenemo samo neke Jugoslaviju su pominjali kao ilustraciju »svakojakog revizionizma, oportunizma, anarhizma, individualizma, subjektivizma, relativizma, voluntarizmav itd. itd.

Te teoretske raspre mogu da nas zainteresuju pre svega zalo što su vezane za Jugoslaviju. Ali ne i jedino zbog toga.

Sećamo se, jer nije bilo iako davno, kakvim se metodom u svoje vreme služio Ždanov i »ždanovizam«. Počelo je osuđivanjem književnika „Zošćenka i Ahmatove (dakle, od pojedinaca) i od »analize« njihovih dela, zatim od časopisa »Zore« i »Le” njingrada«, (opet od određenih, a ne uopštenih časopisa), a sve se završilo opštim ocenama o umetnosti i propisima kakvu literaturu »oue kuju sovjetski narod«, Inače, ko to neće, zaključivalo se tada: »Neka se gubi iz sovjetske Rknjiževnosti!ć, »u kojoj »nema mešta .trulim praznim, bezidejnim ı trivijialnim delima«. Razumljivo je da su se posle toga mora le preći granice Sovjetskog Saveza.

Sličan metod, nažalost, Oseća se i sada — posle toli-

laboratorijumi.

ko godina i posle jednog, ne | baš siromašnog iskustva. Du dincev je napisao roman. a Ali, on je »dopustio« da sc u njemu piše o sumnji. jednog lica u sovjetsko vazdu- i hoplovstvo u irenutku kada | je gledao kako nemački lov- i ci obaraju »naše -— ruskev, l Dudincev je, kao i ranije samo povod da se nešto , više, odteđenije i direktnije pro-

Dušan Matić Milo Đukić (Nastavak na 4 strani) (Nastavak na 4 strani)

LOeayak ad PO OOU O O. M Piše je nas

»Književne novine« čuva-– će se takve kritike kao mrtve vatre.

Još jedan „problem, koji uznemirava »Književne novine« najkraće bi mogao da se kaže na sledeći način: u opravdanom naporu koji je učinjen kod nas da se knji-' ževnost ofrgne iz pragmatističkih mengela direktnog diktata Jednog dogmatizma, u

, Više je nas nego onih.s očima od zemlje | u koju su pobodeni mokri noževi mržnje - 8, ' za' glašove mevinih. FE | i. Više “je nas Željnih da nam se pod stopala :. Fr: :9a ne survaju sobe.i ruke i da. nam prašina o e S ne prođe kroz tela, „SIM NO BRTRAL MILEY i i“ ' Y e , Li ; i |” a » • & . { / __ Majke na sunću . | Tzmeđu nas i sunca neće da se,dozivaju lraVe |. Nhoje su nam. korenjem popile usne i trepavice , i ne znaju nam imena , ' + č

Na našim grudima neće da kleče oni tek rođeni da prođu kroz svoja mala tela u pukotinc Teta i da postanu paučinav ia e 0. ZIMU U