Književne novine
neuroze — onoga Što smo nekađa zvali „živčana” — bolesnik u najvećoj muci proživljava u svome snu onu istu groznu situaciju koja je prćthodila njegovoj neurozi. Izgledalo je nemoguće đa se ovakvi snovi objasne pomoću bilo kakve pretpostavke sa hoedonističkom namjerom. Uz to se u ovakvim snovima nije nalazilo.ono uobičajeno obilje iskrivljenih činjenica: Bolesnik je proživljavao uža– snu izvornu situaciju sa velikom doslovnošću. Ista osnova psihičkog ponašanja mogla se naći u dje-
čijoj igri. Postoje naime neke igre koje, budući da- '
leko od toga da znače ispunjenje želja, izgleda da se uglavnom koncentrišu na reprezentaciju onih
aspekata dječijey života koji su bili najneprijatniji. .
i najviše ugrožavali sreću djeteta.
Da bi objasnio ove mentalne aktivnosti, Frojd je razvio teoriju, koju, je u početku uglavnom odbijao, ali kojoj je tokom godina priđavao sve veću važnost. Prvo je utvrdio da u psihičkom životu uistinu postoji ponavljanje-prinuđa koje ide izvan principa užitka. Takva prinuda ne može biti bez značenja i mora imati namjeru. A ta namjera je, Frojd počinje da vjeruje, tačno i doslovno razvijanje straha. „Ovi snovi”, kaže oh, „su pokušaji da se uspostavi kontrola potsticaja razvijajući shva= ćanje, čije je zanemarivanje prouzrokovalo iraumatsku neurozu”. To znači đa je takav san pokušaj rekonstruiranja nepogodne situacije u namjeri đa bi se za poraz kojt ona sadrži mogle pođuzeti mjere sprečavanja. U ovim snovima nema nikakve mutne namjere izbjegavanja, već samo pokušaj rješavanja situacije, podđuzimanje novog napora kontrole. A u slučaju dječije igre izgleda da „dijete ponavlja , čak neugodne doživljaje zbog toga što svojom vlastitom. aktivnošću ono zađobija mnogo potpuniju vlast nad snažnim utiskom nego što je to moguće preko samo pasivnog iskustva”.
Teško je u ovom slučaju ne dovesti Frojđa u vezu sa tragičnom dramom. Pa ipak sam Frojd nije htio vjerovati đa se ovaj pokušaj hvatanja u duševni koštac sa situacijom uključuje u djelovanje trageđije. Možemo reći đa je on pod uticajem aristotelovske teorije tragedije, koja naglašava kvalificirani heđonizam preko patnje, Ali možđa je zadovoljstvo koje je sadržano u tragediji đvosmisleno, i mi moramo ponekađa osjetiti đa je slavni osjećaj katartičkog oslobađanja možda više rezultat uljepšavanja užasa divnim jezikom nego li njegova evakuacija. I ponekad čak užas probije kroz jezik i strši go i izolovan od samog djela, kao Edipovo slijepo i krvavo lice. U svakom slučaju aristotelovska teorija ne poriče i đrugu funkciju tragedije (a također i komedije), koja se sugeriše Frojdovom teorijom traumatske neuroze — a što bi se moglo nazvati i mitriđatičkom funkcijom — pomoćuw koje nam tragedija služi za homeopatsko nanošenje bola da bismo očvrsli prema još većem bolu koji će nam život nanijeti. Postoji u katartičkoj teoriji tragedije, kao što se obično podrazumijeva, jedna funkcija tragedije koja je isuviše negativna i koja. neađekvatno sugerira osjećaj aktivnog vladanja koje trageđija može da pruži,
U istom eseju u kojem iznosi Koncepciju uma koji kor:sti svoj vlastiti bol u jednu vitalnu svrhu, Frojd također izražava naknadno povlađivanje ideji (koju je ranije postavio, kako nas on potsjeća, Šopenhauer) đa postoji možđa jeđan ljudski poriv koji od smrti pravi konačni i željeni cilj. Taj instinkt smrti je pojam kojega odbijaju i mnogi od najđosljednijih frojdovskih teoretičara (kao što .je Projd u svojoj posljednjoj knjizi blago primjetio), a protiv ovoga ubjedljivo piše i pokojni Oto Fe-
\eneeoaif:naskanatOfı eee aa Kari aaa i aan ea eee
TRIBINA.
Osvrt na članak
nikel u svom autoritativnom djelu o neurozi, Pa
ipak, čak ako mi i odbacimo ovu teoriju kao nešto
što ne odgovara činjenicama ni na kakav operativno koristan način, mi, ne možemo preći preko njene veličine, njene ultimstno tragične hrabrosti u mirenju sa sudbinom. Ideja o principu realnosti i ideja o instinktu smrti pretstavljaju krunu Frojdove više spekulacije o životu čovjeka. Njihova strašna poezija je jedna od odlika Frojđovog sistema i onih ideja koje iz njega proizlaze.
___U isto tako velikoj mjeri kao.i ma šta drugo što Frojd pruža književnosti, važna je i ova odlika njegove misli, Iako jednoga umjetnika u njegovom djelu nikađa posve ne određuju intelektualni sistemi koji djeluju oko njega, ipak on ne može izbjeći njihovom uticaju. Zato se može reći za
. razne suprotstavljene sisteme đa umjetniku više · obećavaju nego ostali. Kada se, naprimjer, sjetimo
jednostavnog humanitarnog optimizma, koji je za nekih dvađesetak godina đuboko prožimao sav kulturni život, mi moramo uvidjeti ne samo da je on politički i filozofski neađekvatan nego i to da on u sebi sadrži, zbog uskoće svoga pogleda na raznovrsnost ljudskih mogućnosti, neke vrste kočnicu kreativnih sposobnosti. Takvog ograničenja nema u Frojdovom pogleđu na svijet. Prirodno je što izvjesni elementi njegovog sistema izgleđaju kao da su u suprotnosti sa uobičajenim idejama o čovjekovom dostojanstvu, Kao i svaki drugi veliki kritičar ljudske prirođe, Frojd upravo u ljudskom ponosu nalazi krajnji uzrok ljudske bijeđe, i on je mogao da uživa u spoznaji đa njegove iđeje stoje uz bok mislima Kopernika i Darvina koje pokazuju da nije tako lako postići ljudsko dđostojanstvo„ Međutim je baš frojdđovski čovjek, usuđujem se misliti, stvorenje sa mnogo više dostojanstva i širih interesa nego i jeđan drugi čovjek kojega je ma koji od mođernih sistema bio u stanju da zamisli. Uprkos popularnom vjerovanju u suprotno, čovjeka kako ga Frojd shvaća ne možemo razu-
'mjeti nikakvom prostom formulom (kao što je
seks), nego je on više jedna nerazmrsiva veza kulture i biologije. I kako nije jednostavan, on nije ni jednostavno đobar. On u sebi ima, kao što Frojd negdje reče, neku vrstu pakla, iz kojeg neprestano izbijaju impulsi koji ugrožavaju njegovu vlastitu civilizaciju. On posjeđuje sposobnost da sebi zamišlja u smislu užitaka i zađovoljstva mnogo više nego što stvarno može postići. Sve što đobija, to skupo plaća. Njegovo najbolje sređstvo probijanja kroz život pretstavljaju kompromis i duboko mirenje sa porazom. Njegovi najbolji kvaliteti su rezultat jedne borbe čiji je ishod tragičan. Pa ipak — on je stvorenje ljubavi, i najoštrija Frojđova zamjerka Adlerovoj psihologiji bila je da agresiji daje sve, a ljubavi ništa.
Čitajući Frojđa čovjek neprestano osjeća kako je u njegovom mišljenju bilo malo cinizma. On je od čovjeka želio samo da buđe ljuđski, i tome cilju je i posvećena njegova nauka.
Nikakav nazor na život kojem se umjetnik priklanja ne može mu osigurati kvalitet djela, ali poetske osobine Frojđovih principa, koji su tako jasno u sklađu sa klasičnim tragičkim realizmom, sugeriraju đa je ovo takav stav 'koji umjetniku ne sužava i ne uprošćava ljudski svijet, nego ga naprotiv proširuje i obogaćuje.
(Iz. knjige eseja „The liberal imagination”"; preveo sa engleskog Tomislav LADAN)
nestrpljivog. kritičara
U pretprošlom broju „Književnih novina“ objavljen je članak o netačnostima u romansiranoj biografiji B. Stankovića, Imajući pred sobom deset skraćenih odlomaka objavljenih u nastavcima „Borbe“ D. Vlatković Kritikuje samo jednu dvađesetinu moga, spisa, ne znajući šta je i kako je napisano u neobjavljenom tekstu, koji đopunjuje objavljeni. Što je za žaljenje, on ispravlja one netačnosti u datumima koje sam ja već bio ispravio u toku objavljivanja u „Borbi“, u broju od 6 decembra 1958 g., a odnose se na bavljenje Domzsmuovića u Vramju, Zlatinu smrt, zamenu imena Petra s Dimitrijem i na završetak Borinih studija u školskoj 1900/1901. Prema tome, ja ću odgovoriti samo na druge njegove primedbe nabrojane u DpOmenutom članku. To ću učiniti veoma skraćeno zbog oskuđice u pro storu. Iz donjeg citata iz moga dela Vlatković će shvatiti smisao Borinih ljubavi, a osobito ljubav prema Pasi:
„u„.Neođređena, bezimena žena, ili možda žene, oličene u jednoj iz pesnikovih snova, iz njegovog bun= canja u nemirnim toplim noćima
DAN UZIMA VREME
Vreme uzima neko ko je dan
a dan neko ko je noć,
to se dešava potajno
mimo da čula ne osete
kako se to zbiva.
Kad se pred sobom stane
neki začuđeni, beli pogled
uputi se sebi tiho.
Misao koja ođavno postoji
sađa je izgovorena glasno
viđimo velika je istina
u neođlaganju života.
Neizvesnom đobru ime je nadanje
za' još jeđan, sutrašnji đah
da prođe kroz naše krvotqQke
mi smo još na nogama vitki
da ga veselo prihvatimo
i popijemo kao čašu
'\ina najlepšeg. [ | 1 Mimčilo ĐERKOVIĆ
/
KNJIŽEVNE NOVINE
• juga, — počnu da ispredaju čudnu priču. I kao što Mitke kaže u Koštani (a ·to su u stvari Borina osećanja, žudnje i misli): „Moju devojku neje pogleđaja samo njojnje kose neje zamrsija i usta celivaja. 1 ni jedna mu ne odreče, ni jedna ga ne prevari, a on sve gi celivaja, sve varaja i bolan bija. Bolan od kako se rodija“, Ovako naš pesnik večno traži ženu svih žena koja možđa na zemlji ne postoji... U priči VEČITI POLJUBAC on takođe doživljuje tu savršenu ženu iz svoje mašte.
Bora se ne plaši netačnosti u ambijentu kao i u imenima. Potok između njegove široke, suve, gazdaške kuće (koje uopšte nije bilo) i siromašne Stanine, ne postoji. Očigledni su anahronizmi u odnosu Stame prema Bori, „gospodinu“, i Zlati, koja je umrla čim je Bora otišao u Niš, te nije mogla đa umiruje Tomu kako se opisuje u UVELOJ RUŽI.
Rekoh, bilo je više ParaskevaPasa. tog onda čestog kalendarskog imena, kao što je danas često ime Vesna, K meni su dolazile još dve Pase i još nekoliko starijih žene koje su stidljivo priznavale da su
'bile u osećajnim vezama s Borom.
Htele bi da se o njima piše kao
što se pisalo o Sofki, Koštani i'
drugim Vranjankama. Bilo je i Vranjanaca a i danas ih ima, koji su pod uticajem Borinih dela podražavali u svemu Mitka iz „Koštane“, priređujući slična veselja. Vlatković ne samo što izvrće moje reči koje su u „Borbi“ navedene, već ubacuje svoje. Nije istina đa su đaci na sastanku u Mar-
gančevoj kući vikali „dole direk-
tor (Milivoje Simić?)" Zašto mu je trebala ova neistina? Bora mi je pričao da je kao stu-
- dent bio na mnogim dnevničarskim
službama. U Vranju je bio pravni referent-islednik, verovatno u Opštimmi, Što se potvrđuje u pripoveci NAZA. Bio. je član neke komisije, izgleđa komigije za procenjivanje duvana. U Beograđu je bio kratko vremec zaposlen u Carinarnici itd. :
Što se tiče treće pretstave „Kostane“, Vlatković 8e nije potral~
dio đa pronađe „Vreme“ od 18 aprila 1924 godine u kome je Bora dao izjavu uredniku Svetovskom o tome da je za treću pretstavu Koštane palo 12 dinara na kasi Pozorišta, posle nepovoljnih kritika u Štampi. Kad je objavljena povoljna Skerlićeva kritika o „Koštani“, publika se vratila Pozorištu. Ako su tvrđenja Vlatkovićeva tačma, mora se pretpostaviti da je pretstava otkazana i novac vraćen kupcima, što se i praktikovalo. |
Vlatković ređa neistinu za neistinom i uzvikuje da ja ne znam datum Borinog rođenja, godinu 1876 kao tačnu, U tekstu dela stoji: „„.Posle godinu dana, 1876, nešto posle sredoposnice, TOđio se Bora. Dam rođenja tačno nije utvrđen, pošto su crkvene knjige rođenih bile uveđene tek 26 avg. 1879 g. po st. #alendaru“. U fusnoti stoji: „Neki biografi đokazuju (o ovome su pisali S. Paunović i R. Simonović) da se Bora rodio 1875, 74 pa i ranije“. Ja nisam mogao da se oslonim na Vlatkovićevo nenaučno tvrđenje u jednom omlađinskom časopisu po Ovom pitanju.
Fre organizovanja „Zaštite“ tu Vranjanskoj gimnaziji, bilo je samo mekoliko beletrističkih Knjiga. Tek posle, kad je „Zaštita“ razvila rad, neznatna kKnjižnica prerasta: u biblioteku <odđ hiljadu Knjiga mnabavljenih od članarine, koja je iznosila groš mesečno. Netačno je tvrđenje da B. St. nije ništa štampao pre 1898. On je u „Golubu“ objavio 1894 pesmu NA GROBU qQVOGA JEDINCA, kao i pesmu ŽELJA, 1896 objavio je u „Brankovom kolu“ pesmu STANTE SUZE.
Žalim Što Vlatković nije bio strpljiv da dočeka pojavu knjige iz koje je pročitao samo dvadeseti deo. Ipak izneo je neke korisne sugestije. Nije vođio računa da moje đelo nije suva biografija, već romanmsirana, što zmuači da sam morao vođiti računa, pored tačnih pođatala, | o druaim zahtevima romana, koristeći «e slobođom pesničkog izražavanja.
Ariton MIHAILOVIĆ
\
osporivši !
RU •BatpnićoV OBE Glošovemu
Išao sam u Šabac, išao sam iz Šapca, ali u Lesci ne čuh pjesmu. Nigdje pored druma ne vidjeh malog pjevača, niti me susrete mili, mekani glas:
„Što ću, majko, zaspalo mi drago
U livadi, travi nekošenoi;
Hoću !' ići drago đa probudim?“
Nevedri je dan pozne jeseni, sa sparušenim travnjacima i pocrnjelim drvećem po čijim golim granama skaču vrapci i slijeću otud na koševe i ambarove, sa srdito neveselim nebom, tako jetkim i tako prijetećim kao da će iz sivih zastora poiskakati kivna junačina Zeka Buljubaša i njegova četa „golaća“.
Prolazim ravnom Mačvom i vidim, gledam jedno te isto: njivu, pašnjak, njivu, pašnjak, i — ništa više. Kroz granje se povremeno otkriju bijele kućice, uz kućice staje, iza staja bunar, iza bunara voće... Takva je Mačva. Od Mišara do Drine. I od Cera i Vidđojevice đo Save. Njiva, pašnjak; kućica, staja; bunar, voće. Tačno po Jankovom pejsažu. I, da još jednom ponovim nje-
govu riječ: ništa više, Ne čuh ni
dvojnice, niti vidjeh birova, ni kmeta da zavodi red među poreskim glavama. Na šoru ne sretoh jarane, ni u kavani veselnike. Ne naiđoh ni na kolo kao građinu; ne dizaše se nigdje bugija od igre. Pred starom crkvom u Glogovcu nikog ne bijaše: vrata joj bjehu zatvorena. Otvorih ih i vidjeh unutra ikonu Bogomajke; kad sam izišao — ne susretoh nijednu djevojku ,koja bi sličila liku sa ikone. Pred obližnjom kavanicom stojaše nekoliko seljaka;
· ni riječi ne čuh od njih. Kađ pro-
đoh šorom, negdje izdaleka, iz potesa, probi se doziv koji me potpuno vrati natrag, baci u atmosferu davno izminulu. Neki dječji ·glas dozivaše:
„O, nano!“
I neka žena ispred vajata, iz VOĆnjaka ogoljelib grana, tjerajući živinu odgovaraše:
„Oj, 'rano!*
Glasič otud nastavljaše da nešto govori, ali se dozivanje gubilo u polju išaranom ovcama, i čujah samo ođaziv žene:
„Oću, điko, 'oću... Ja, 'rano!...*
Jedna slika, jeđan dijalog, jedna istrgnuta stranica: on je tu bio, još uvijek, prisutan,
Nema tu, dđođuše, njegove kuće. Mjesto njeno, nekađ gnijezdo ljubavi i dobrote u kome je otkucavalo jedno od najplemenitijih ljudskih srdaca, ono koje je davalo samo od srca srcu, stoji prazno. Travuljine neke izbile, nekoliko čvorugavih voćaka ostalo, i, o grbavom stablu jedne, privezano jagnje. Možda bi to jagnje trebalo da tu stalno ostane. I stalno da ostane jagnje. 1 tu da mu se podigne mala staja, koliko đa se skloni od nevremena. Tu neka ono slobodno živi. Čika~Janko, i kad bi bio živ, ne bi bio, tvrđo vjerujem, tome protivan. Jer on i ne mora imati tu svoju kuću. Njegova kuća je — čitava Mačva. Pod svakim mačvanskim krovom on ima svoje utočište.
Ima on, istina, i u Glogovcu tihu, skrovitu kućicu. Onu koja je neizbježna. Njegova je na dnu groblja. U drvenoj ogradi, Eno ga tamo, u krugu porođice. U dobroj, mrkoj mačvanskoj zemlji. Sklonio se tu prije neqo ga je posjetio dobri, mrki, veliki putnik Matoš. Tog
jutra je rekao đa će da ustane, m0žda se i nađao gostu, a nije mogao da ustane, i nikad više nije ni ustao. Poljubio je očevu ruku — i više nije ustao. Nije mogao da premine. kao onaj“"njegov junak, stari Surep, koji u „suđenom času“ izlazi posrćući u avliju, pa se hvata za zid i busa u grudi:
„Izlazi!... Izlazi, dđušo!... ”Ajd!.., 'Ajd!.. Izlazi!.. Izlazi!.,
Tako, sam, on nije mogao umrijeti. „Daj ruku“, rekao je ocu. On, sam, nije mogao ni živjeti. Njegove ruke su bile raskriljene — za druge. Kao i srce. Niko valjđa to bolje nije osjetio od tog putnika koji mu je đolazio u posjetu:
„A tebi, dragi moj čika-Janko, bila laka gruda pradjgeđovska između zelenog Cera i zelenih voda Drine i Save! U ovom modrilu dobrog neba, u toj plodnoj zemlji, u tim zabranima, vajatima i selima, na ponositim obrazima tih tvojih Samurovića, Topuzovića i Kurtovića, u melođiji Cicvarićeve ciganske mu zike — ođasvud me grije tvoj plemeniti pogled, Janko Veselinov'ću iz Glogovca, sela pitomoga! Kako mora da te žali tvoja Mačva, kađ te ne mogu prežaliti ja, samotni putnik, kojemu si dao parče hljeba i parče duše!“
Parče hljeba i parče duše!
Može li se više tražiti ođ drugog? !I dobiti više? .
Parčad duše dijelio je svud, kao rukom. Uzimao je od života, i davao životu.
„Imam ja“, pisao je on u svojim zanimljivim Pismima sa 5sela, „dragi prijatelju, šta pisati, imao bih šta pisati i đa imam dvadeset ruku na raspoloženju, jer Ja gledam život, a život daje vazda materijala, interesantnog materijala kao i sam što je. Svaki je čovek roman. 1 onaj u ritici, kao i onaj u crnom kaputu, ima svoje vedre i mutne dane, svoje rađosti i žalosti. Treba samo nešto ljubavi prema svemu što gledaš, pa ćeš sve lako razumeti, a kađ neku stvar razumeš, onđa o njoj možeš i pisati i
„govoriti. Dakle, neka nikoga ne bri-
ne briga da li se ima o čemu pisati“. I pisao je, razastirao i razasipao parčad sebe, sve đok nije osjetio da mu se bliži kraj:
„Ni mašta mi više nije bujna: vreme i život počupaše pera iz Krila njenih, te, eto, ne može da se digne dalje od zemlje; nema više ni one drskosti njezine, sad više ne vidđim B iza one sjajne zvezde...“
Sjajne zvijezđe prekrivale su nekad sav njegov vidik, sa kojeg se sunce nije skiđalo. Njegov horizont je bio zasut treptavim, jarkim bojama rađosti i ljubavi. Njegov svijet nije trpio tamu. Sad, međutim, bližio se sumrak u kome je on mogao đa sagleda i rugobnu, tešku stranu zbilje. Onu koju dotle nije htio da vidi, od koje je namjerno okretao poqled, koju je želio đa oblijepi svojim sanjanjima. Kompozicija života mijenjala se na njegove oči. Čak ni svog seljaka nije više poznavao. Tamnice su bile od-
'govor na njegova humana mašta-
nja. Pjesma žetelaca i kopača gasnula je na njivama i livadama. Selo je osiromašžilo, zadruga propađala, političke trzavice podrivale
Branko RADIČEVIČ:
- Ko sem mislil,
da bom umri
Listje v krošnjah že je požoltelo, · listje žolto osipati se jame, več ne bom ga viđel, đa bi zame
zelenelo! .
Mrk je obraz in glava omahuje, žar v očeh .trpljenje mi vgasuje, roka brez moči, telo ovelo
in koleno kleca oslabelo!
Ura tu je, da me grob zasuje.
Zbogom zdaj življenje, lepa sanja! Zbogom đan in zora ti jutranja!
Zbogom svet, nekdanja mi mebesa,
prišla bridđka ura je slovesa! : O, če ne bil bi ljubi! te tak vroče, še bi gleđal tvoje sqnce žgoče, grom poslušal, treskanje v poletju, slavca tvojega se čudil petju,
tvoji reki, tvojemu izviru, —
vir življenja mojega umira!
e.
O pesmi moje, reve zapuščene,
mila deca
đobe odcvetene!
Hotel z nćba mavrico sem sneti,
s pisano vas mavrico odeti,
rađ bi bil vas z zvezđami okitil,
rad bi bil vas v sončnem gledal svitu ...
Mavrice 50 mile se zgubile, i 2
zvezđe so svetile in vgasnile,
sonce se prijazno je razgrelo, a še njega mi je z nćba vzelo! Vse zgubljeno, kar sem vam pripravljal v tapah, revne oče vas pozdravlja. (Preveo na slovenački: Mile KLOPČIČ) . |
| --_------_--_—_—_—__—___ __—__—__ FK SK TT" ı.#R"!K
Suočenie Vraćam se iz svoje prošlosti Neki mi glas otvara tamu Sunčane noći Gđe se moja stvarnost suočava S lažima mojih kajanja... U svakom trenutku slušam Kako mi život govori o smrti Zaqušljiva tišina Obnrljuje leševe · Mojih snova i Želja... i Dižem se da napadnem sene Te nutarnie logike * Koja mi nameće suvišne I bolećive utvare... | Sa svih mi strana pamćenje Nasrće na trule aveti Neponovljivih pokreta... Otišao sam iz svoje prošlosti Idem prema budućnosti Prostora pretrpanog Grobovima i kosturima Zepušteno groblje Gde se uzdižu stubovi U krvavim svetlima ' Naših vlastitih porekla... Vratio sam se iz svoje prošlosti I više neću ići za plavetnilom Da pristanem na besmislenu I vedru razumnost Svagdašnjih lepota... Mrtvaci su izgrađili Drurmo mesto gde niko | Nema pravo da prodre. ı A u noći bezimenog Moje se pamćenje seća Zabranjenih područja Gde se je igralo detinjstvo Skrivača sa smrću... Susreo sam poglede Vraćene iz sećanja Njihova polarna svetlost Ledila mi Krv... Ne znam kome govorim Straši me što čujem Uvek slušam đrugamo A gubim se u sadašnjost Sunčanog labirinta i Gde mi mrtvaci govore o nađi U tom životu koji samo smrt snuje...
Ivo BARBIČ
________ _____________ ___—-_—_———— o_-–>Š>——–-—eco—N
\
patrijarhalne odnose, zelenaštvo po“ divljalo; — i on je — iako se, kako sam kaže, „na životu učio životu, na rađu učio radu i na ljudima proučavao ljude“, — morao sad da uvidi, kako život siječe njegova maštanja, kako čile njegove poetske slike iz seoskog života i da, razočaran, prizna da je bio ol“ manut, da se njegova raspjevana vizija. života mimoišla sa samim ži= votom. Rekao je najposlije i gorku riječ priznanja: „Ja sam u grdnoj zabuni“. Stvarnost je mutila i izopačavala njegove zanosne sli«ke. Trebao je đa dođe čas otrežnjenja i pripreme za polazak na nov, drukčiji, duži put, „ali 'je: smrt već dolazila-po njega. A u sebi je već nosio svoju smrt: krai svo” je iđile doživio je i sam. Smrt je dolazila po umrlog pjesnika On je već bio posahraniivao svoja mašta= nja. I nije više imao čime đa se odbrani od smrti, od ove koja ga je sasvim smirenog i neotpornog, pri hvatila. Ona koja je prije nje naišla bila je već porušila sve brane i O“ lakšala joj put.
Prolazim Glogovcem, zavirujenma u crkvu i školu, zalazim u pašnjake, obilazim kuće, navračam do mehane, idem šorom, i sve to činimi u želji da se susretnem sa svijetom zelenih vajata i bogatih sirotana. Nikako da se pomi= rim sa tim đa je taj svijet živio samo u Jankovom srcu, odakle ga je on prenosio na hartiju, žaleći što o njemu ne može da govori božanskim jezikom. On je htio da taj svijet bude takav; on je stvarao taj svijet za sebe, no svojoj mjeri. Nastanio ga je kroz Glogovac, Crnu Baru, Salaš Crnobarski, Sovijak, Bogatić, Bađovince, kroz svu Mačvu,da bi taj njegov svijet živio, da ne bi bio čista fikcija. Svi njegovi likovi su odista i postojali, Postojao je i njihov život, prolazan kao ı svačiji. Život sveopšti ih je, sam, preživio, prevazišao. I zato je, sad, uzaludno tražiti Stanka u njegovom vajatu u Crnoj Bari, i Jelicu u Se“ vića kućama, i Lazara u kući Mi-= raždžića, i Malog Pevača u Lesch i starog Surepa u Glogovcu. Svi Su oni nekađ i postojali tamo, ha zelenosmeđem «tlu Mačve, — bilo pa „bitisalo, — a sađ im je ostao samo đivan otfsjaj, uhvaćen za vječnost na stranicama ispisa= nim najčistijim zanosom.,
Sad i taj njegov „Glogovac nije više zarastao šumom iz koje se ni guja ne može izvući. Niti se u njemu prave kuće tako što se u zele nu ledinu pobodu četiri sojira, ople= tu prućem i pokriju korom od drveta. To je već varošica, ušorena, načičkana bijelim kućama. Sa elek-= trikom na Šoru. I sa traktorom u potesu. I sa seljakom koji zemlju hrani umjelnim gnojivom,.
|
Mihailo RAŽNATOVIČ