Književne novine

"Kasallno pismo | iz Zagreba

POZORIŠIB

IZBOR bulvarske lakrđije GeorBesa Maydeadua „GCuvaj mi Amelijuć sa O. ptvu pBrerijeru u HrVatskoin ha ai i fodnomi Rapališti fieBkladiio into

niža i hiože fiepfikladno da Šihbolizira novu repertoarnu orijentaciju najvećeg i najznačajhijeg zagrebač« kog kazali šta. Takav štafi i izražito vodviljski tekst danas je još Bcen-= ski zahvalan i zanimljiv iu prvom redu za vedra i SBtirička kazališta kao što je gčagfebačka „Romedija“, a ·'ne ža Mizališta setiobhijeg i težeg repoikoBra, ka6 što su t6 Zagrebačko dFifnshko i Hrvatsko fiašbodno kaza lišts, Bde Ba faj bulvafdhi pisac hBs holito podljednjih Bcdtia, već po ttEECi pit fBialazi fia žebpbstigaru, i 6 riš Bild nih srBcajBijih ali Kod

š Bh frafhieuskih dra« '9 ja Beo dokaz tdi NB IV; StaRi hodostdtak Kite#ija i žUiha fitlonHcm!ja pojgdinih ka zajišta u scenskom životu Zagreba. Feydeau je na prijelazu sloljeća bio zvijezda pat:zkih buivava, a hjcgove buriesške i vodvilji hratkoižajni nodri leptiri jedne sdgšohe,, Kasnije je tog:efemiefriog zabavljača gotovo žd= boravila i publika i Histgt!ja lthji= žeVnoBti, ali sa sada, i skladu & klimoli i sklionožtima vrcinbna, pono= vo „otkrivaju“ i lJanmsiraju neki kašališni krugovi i Praficuskoj:

Tako se Bo Već uocbičajethobj slijepbj

ihiitač;ji sveBd Bto je fromeHtarb pušiigdaog u šapadnom svijetu bprihHva ća sve GeBće i kod 'hHH8, preslašava ga se ižax „gonijalnim“ i uspoteđujae

nja Drach, Dragan Milivojević i Vlado Štefančić, te Marija Paro kao dopadljiva Amelija i Bliža Gerner kao lečšerna drefiš.

Kao prva premijera u kazalištu „Komedija“ prikazana je nova farsa mladog +talijanskog autora Daria Foa „Sedma zapovijeđ božja: kradi mialo manje!“ koji nam je dovoljno poznat, jer je io kazalište ĐOsljedhjih sezona Več izvelo dvije njeggve bolje komed'je. Takav čest izbor istog autora i njegovih djela, koja ne osnačuju neki napredak iti predstavljaju veću literayno-scensiku vrijednost, dokaz je ograhičene ihicijative i mašte u sastavljanju š'feg i zanimljivijeg komediografskog repertoara. Satirička teza o sveopćoj korupciji i krađama kao sistemu života u društvu našeš VrePisha gorovedena je u tekstu nekako st:dljivo i kolebljivo, s bezbrojnim digresijama i podvodnim rukavcima, toji razvodnjuju dojam i odvode

pažnju na vaniski efemernije i namješteho efektne bišafhHe briškofe fh groblju, u uredu samostana i u ludniei. Autor ima bogatu maštu i mnogi delalji u radnji invehciozno

tuelnom dđuhovitošću. Ali gomilanje takvih perifernih digresija, esto Šuplje fezohance, djeluje nategnuto i namiještenio u UpOPTioj težnji da se pod svaku cijenu naprave scenski efekinim. Slijedeći autorove intencije i stil farse, u kojemu je ekspresija forme važnija od impresije sadržaja, režiser Ahton Marti ostvario je dinaričnu i šaroliki predstavu, u kojoj je riječ podvigHuta krefnii a kretnja izrazu jedne grčevito ka= rikirane slike svijeta i mpojedimih likova. Režiser je lspio da nađe stilsko jedinstvo u miehaničhko stilizitanim pelkretima i marionetskom držanju likova, ali ije uvijek za= držao bĐfavu mjeru, jer se osjećalo da je siphitonizžacija pokreta svjesno „pravljena“ i Zato heUuvjerljiVo na mještaha. ''aj gubitak oslobođenog emodiohalrog glumačkoš impulsa nih račun racionalno Bfavljenog i go= tovo matemalički izfačiunatog Sscen škoga geša oduzimao je predštavi u nek'm Trenucima spontanost igre i dinavniku botFebnog ubrzaneg ritma. Brojni glumci, koji su nastipali i u nekoliko uloga, ostvarili

su uglavhom plastične ftramsfdrmid-

čije i BiližiPšno ijedfhčenu igru,

oBobito, Sahda LanBerholc, Vlado

Krstulović, Vlado Kovačić i Richard Simonelli. |

Kao druga premijera u „Komediji“ izvedena je fantastična burleska Igora Torkara „I opet taj Svejk“. Tekst ima zanimljivu. i zaRVRihu osnovnu ideju — heuhištivost stnijeha, kao bitne bodloge ljudskog samopoivrđivanja i olpora sViMa. nevoljafia i pokvarehostima žiVota.

Tu ideju protkao je alıtor 8 dosta”

faritazije kroz fahtastičnu radnju, u kojoj se izmišljeni likovi iz klasič« nih književnih djela pojavljuju u gtvarnim situacijama savremenog i buđućsg Svijeta, koje ponekad dobi* vaju irealne, tehnički deformirajne koniure rekog nadrealističkoB ili utopijskogš shoviđenja. Ali kompožiciji radnje i Dpovezariosti detalja nedoštaje potrebna kohHezija i grada= cija dinamike, pa Be čitava igra sVO= di na niz nabaćanih slika i gotovo aubonhomnih prizora, preopterećehih aforističkim dijalozima ili privatnim fTilogofiranjem. Ti su aforizmi ponekad svježi i alktuelhi, ali većinom umrtvljuju radnju i Svode je na niž scenskih dijaloga koji 8u često tvrđi i namješleni u dijalektičkom

s Moliereom i Shakespeareom, M:slim da es f0B8 kofneddiografa ireba ipak skromnije vrednovati i ne tako „BeEhijalno“ preejenjivati = ali hiti idhdfaitski polejehjivati. T6 je sVa= kako Vješt sastaVljač ižačitih lo= medija situacija, koji šfia dobro da zafnf#ši i diHBpilčrno žagvlja seShslti vadiiju R+-Bhspioživhorfi štilu &ldlfi:h iznenadenja i pažadcjsaljih p#e6= . kiteta, u Rkojičia BB VeG HagiFi Klik mehahičkog tetitanja žiVolhih pos java i BaviBefiBiHoB leatFa aBBbidH i špeciččne Gdijaleltkite Iofiešedva dijaloga, Ali jegovidi Rogiad'jrid kako 16 BVjedoči i ovaj, fidoštaje bilo jReakhay pgihološii podiekst ili idejnB=Rioralna podidBa, tako da je seejišlta ligya Bvedeha fid BadV:Bi foffnali:lčle Roriične gegove i 86= lićave situacije: U svoi rishajic= n6m „Ppžtavljehju“ ne oBlaju te si< tdačije safio ja 'povFšiHi BiVWafi i pbjava, Hieg6 poslaju šBiHiB ebi B8Vf= hobi, lj. „igyBii Fadi iHF6%, pa dG= vBde id, UHalćMi prividho]j ž1VGBUD, de iHotodije jedfiog isptažH0E sifišla bez isli. RiežiSef GeožBlj Pao daco je ovcj izvedbi, iu Faskoš= n6j iHšdeH8B6iji Zvofa Agbabs, iž= vahžedni dinaštniku i žiVoBt bole · kad u pretjetanorm .Rolopleti glas sova i polttela, ali ipak ije faogaoyisbriječit: da mndge mionotoh6 i praž' ne scene n& Ooleghi ptedslavu i ne pfiguše pažnju. SLOMI je uspjela da nađe cdsovaajući &lil glume i šatžižanju Henične Beste i VodViljskolepršavcimi držahju BluniBća, koji Si uglavnofi dali izfažajHo hijafisirafie likove, osobito Špito Giberiha, Va

e ani parole ddrai au ananasa Seen aan. „naj ea ai ea aaa dit

asa anode

TRIMDIMA

Majer na ulici

DOŠLO JE VRIJEME, dobro kaže BSaftre, kad se više fiišta doRkežati fie Piože: Najopashije je bak dirnuti i jieke Sližbene inslitucije i njihove profeBidnalHe predstavnike. MN'o, postoji opasnost (samo nisani dd Ghih koji 6e plaše) da še autoFitetomi tajničkim i novim „činjenicama“ jedan problem diplomatski izokrene, uperi protiv onoga koji se pošteno zauzme za jednog čovjeka, u ovom slučaju zagrebačkog pjesnika Vjekoslava Majera. Međutim, ta opashost je privid i razotkriva pravo lice onoga koji se napadom brani od istine, e .

Đubravko Horvatić je mlad i simpatičan. Ono što piše i nije njegov stav. Tako 5e danas piše, tako se operira činjenicama Rkađa se netko, nezvan („Berislav Nikpalj nije član Društva književnika Hrvatske“), usudi da dirme u neke bogove, neku oficljelnu ibereiju (u koju sinekuralnu anemiju), tako se može optavdaii sve i sva, Da i Majerova teška stambena situacija, |.

Već sama činjenica da se u službenom odgovoru (je li to odista stav Društva?) o Majerovu stanu najmanje govori, i da se govori nekonkretno, pokazuje metod diskusije, ono tipično skretanje, demagočki trik kojim se bitno apstrahira na račun sporednog. Ipak, porazgovorimo i o tim „tvrdnjama koje ne odgovaraju činjenicama“.

Prema Horvatiću Majer ima Hnjigu izabranih pjesama, a prema meni (a to ivrdi i Majer koji će se također „javiti za riječ“) takva knjiga ne postoji. Eto, ne postoji zato što je ono „Zorino“ izdanje samo lijep gest (u prvom redu Krklečev), ali izabrane pjesme nisu. To je ipak samo brošura (mekanož poveza, 10 cm visoka) a Kvantitetom uvrštenih pjesama rie može 5e dokazivati da 8u to „izabrane pjesme“, Takva, uos'alom, i nije bila namjena te „ŽOzihe“ edicije koja Je odigrala značajnu ulogu anlmtora, ali bez dublieB kritičkog žahvata u pojeđine poezije Ako tu khjižicu netko u bibliografijama navodi kao Knjigu izabranih ješama“, onda, taj nije savjesno pristupio švom poslu — a ne ja — ili mu nije jasno što su „izabrane pjesme“, kao što to nije bistro hi onome tko taj podatak netkritički, hesavjesh6 prehosi. Rađo bih prihvatio mogućnošt da taj problem Majerovih izabranih bješama javno raspravim s tajnikom DKH, a još rađije s Dubravkom ffiorvatićem lično. Mako. u samoj biblioteci posjedu-

NJIŽBEVNB NOVINE

su nabaššni, s fiBpoštBdndfjH | dkR=

jem sve što je Majer u knjigama i časopisima štamipao (a dostupne su mi i njegove neobjavijene bjesme) lako Bih dokazao što je, koliko i kako od Majerovih pjesamia objavljeno. Nećemo valjda tu Mnjižicu (ponavljam: „brošuru“) uspoređivati s onim pravim knjigama „Cesarića, Tadijanovića, Krkleca i Teže, & hjegovim Vršnjacdima (koji svakako u tom pogledu stoje bolje zahvaljujuči ne samo kvalitetu, koji je nedvojben, već i društvenom položaju). Prava knjiga drukčije se i plaća i donosi čak i stan, pa se ovakvi problemi ne mogu ni pojaviti.

ıI tako Majer u svojoj šezđesetpetoj godini oštaje

bez knjige ižabranih pjesama, i to se još opravđava · da takav izbor, eto, „Već drugi put izlazi“, Dakle, .

uvrštavanje Majeta u „Pet stoljeća“ (a knjiga još nije ni objavljena) smatra se novim „izabranim pjesmama“, Koga mi ovdje obmahjujemio? Majer kao pjesnik do danas nije dostojno predstavljen i neće bez knjige pjesama ni biti predstavljen, njegovih pjesama nigdje u prodaji već deset godima hema, ZaBreb je doslovno pjesnika,i mi to još pokušavamo opravdati, samo zato da ne bismo morali nešto učiniti za drugoga, a ne ža sebe, U pitanju je odnos i prema Majeru„čovjeku i prema Majeru-pjesniku. Neobično je ipak, da iako mlad čovjek kao MHorvatić, na startu, traži prednosti i boji se poraza, pa nastupa kao „visoka ličnost“ umjesto kao Običan čovjek 5 kojim bi he moglo ispiti čašu do dna“. Kako Če has drugi cijeniti had Bami sebe ne cijenimo!

Borba ža Majeta jest Bignal za opću borbu za pjeshike, za poeziju, za kulturu, protiv robićevštine, za revalorizaciju ljudskog, Upravni odbor nije se angažirao mi za izdavanje sabranih djela, jer to jed“ noštavho nije u njegovoj praksi. On se svojim autoritetom služi ža odgovor Nikpalju umjesto da uviđi da je Majer tematski i životno najvše zagrebački pisac i da ga Zagreb kao takvog briznaje i božnaje 1 da je zbog toga umjestan prijedlod da poslije Šenoe 1 Hrleže zagrebački izdavači zajedničkim snagama izdaju upravo Majera, kad su (iz, komercijalnih razloga) izdali reprezentativnu Ža-

Nastavak na 12. štrani

Berislav Nikpalj

bez Majera kao.

ponavljanju rategnutih pseudo-diialektičkih. fračža. Tako dBtaje Kko* načni dojam da ovaj komad za burlesku ima premalo živosti i ritma, a za satiru previše neodređene ilantazije i općih razgovord. Takvu idejno zanimljivu ali dramaturški još nedorađehu ili neskladnu Sšcensku matefiju ingže invenciozniji težige* da prevlada, odnosno da njezine šupljikaVosti i nedostatke nadogradi na sceni. Režiseru Dragoljubu Švarcu io nije upjelo u dovoljnoj mjeri, jer se scenska radnja razvijala stalno na istoj razihi raVne i plošne monotonije jednog konvencionalno Rkarikiranog scenskog realizma, koji nije odgovarao samoj stilskoj koncepciji takve fantazije i burleske. Tako su slabosti scenske konstrukcije teksta došle Još Više do iztdžaja, a Fežiserska ftežnja da oživi

kopiranje već viđenih, neuspjelih scenskih.rješenja. Takvu stilsku neskladnost pokazala je i većina glumaca, ne samo u koncepciji likova nego i u rjačinu igre; iako su uloge uglavnom zanatski kofekino ostvarene. Gotovo svi likovi bili su zato „previše fvrdi, plošni i Scenski nedđo= voljno uvjerljivi, kao i čitava izvedba, a osobito njezin primitivho rješeni svršetak sa sušfetom sližne grupe svemirskih izbjeglica, ovog pita š Vehefe ha Zemiju.

Vlado Mađarević

}

i • s a. •..• Administracija i izdavač

VBĆ DVB GODINE sami pretplatnik beogradskog književnog časopisa „Savremenik“, Prošle godine Bam ga dobijao lepo i ređovno, a od početka ove godine, iako sam poslao jednu uplatnicu na pretplatu od 1,000 dinara, počeo sam iznenada da dobijam po ? primerka časopisa! A. pre nekoliko dana dobio sam neku opomenu iz „Mriiževnih novina“ u kojoj stoji: „Pregledom naše evidencije ustanovili smo da nam dugujete za časopis „Savremenik“ 1.000 dinara iu 65, godini. Molimo Vas da nam naveđeni iznos izvolite uplatiti na tekući račun 101-11-1208. U očeRkivahju isplate u roku od 3 dana ostajemo 5 drugafskim pozdravom“,

Čemu to tako, pitao sam se, duple primerke časopisa koje sani primao spreman sam i da vratim, ali nisam reklamirao, jer DprOBtO fićmam vremena da se bavim takvini stvarima, Može dokona administracija da šalje i po 5 primeraka časopisa pa da Đosle traži svoj MHHBH:. i i

Evo i drugog primera: Neđavno sam se obratio izdavačkom preduzeću Matice srpske sa porudžbinqm za knjigu ZŽZan-Pol Sartra „Reči“ koja je skoro izašla. Međutim, u očekivanju knjige, dobio sam bismo sleđeće sadržine: „Odgovarajući Vam ha pismo izveštavamo Vas da | je knjiga Žan-Pol Sartra, REČI u sastavu naše | biblioteke „MOZAIK“ od pet knjiga, čija je

cena 8,900 dinara. Veoffia ham je Žao što nišmo

u mogućnosti đa udovoljimo žahtevu Pporudžbine, pošto je isključena mogućnost pojedinač| ne prođaje knjiga 8 obzirom da je komplet

neđeljiv, kartoniran u gaštitnoj Kutijl. Izve~ |

štavajući Vaš 0 prednjem, drugšrski Vas po- |

zdravljamo. . .“ Otkud li 66 samo isključi mogućnošt poje.

| dinačnć prodaje khjiga u Matici srpskoj? Ne | sprema li to ovaj izdavač faj svoj „neđeljiv

komplet kartoniran u žaštitnoj Mutilji" za let

na mesec ili na heku drugu planetu... I čudno je to da Posle svega ovoga adminištratori ostaju „s drugarsškim pozđravom“,

Milošav ĐALIĆ, novihar, „Prva petoletka“ — Trstenik

–&

vizuelhi dojaffi svela se ponekad ha pririlliviie cirkuske gBegove ili fia

reci

My FAIR MANI

NE ZNAM đa 1i je Mani muško ili žensko ime, pa ću zbog loga ižabrati ovu drugu, prijatniji mogućnost | ponašaću se ičtivo, kao Blo Be i ir.ba ponašati prema jadno dami, Pogotovo što mi je ta dama poklohila Hajdivhiji kofipliment koji se može ddbiti preporučivši mi „da posjećujem aerodrome umjesto kazališta, kada Već impfii više sluha za zvukove karavela, nego za Vojnovićevu poeziju“, . i;

Otišao sam dakle, na aerodrom, i sada radim lkeo stiuard ih avionu, delim bombone i vežem za sedišta nestašne dame 'hada avioni sleću na piste savremenosti. A kada letimo preko Dubrovnika, iskiđdam s~> od smeha nad repertftoarom Letnjih igard, zbog toga Što on izgleda isto tako savremeno i tako živahno, kao i tekst pomenute Mani štampan u lista „Telegram“ od 8. listopada ove godine, sa originalnim naslo-, vom „Suvremeno u teatru“. (Čestitam na naslovi; Čuo sam ga u životu samo 563 puta!)

Samo damas u vašem gradu: :

Mani Gotovac gostuje u rubrici Mome Kapora! a „+ Prva tačka: Mani brotiv traperica; 3

„itaže nam. Momo Kappt u „Mnjževnim novih=rha“ heko bi želio „glednži licm obnženam u odela slična našim“ i kaže nam još da se radovao Rkaravelama slušajući „'Sınton“ Ronte Iva: Dok mu tako s jedne stepne mnž mo mreporučiti da mposječuje aerodrom mjesto kazaližfa, kad već iman više sloba ma zvu"“ove karavela nego za Vojnovićevu poeziju, 8 druge strane provoćira on ovim svojim ..suVremenim odelom” nekoliko mogli bismo reći abecednih, ovdie samo skiciranih bilješki, Vjeruiem; naim-, da je pitanje fraperica i crnog pulovera (Ta nosim beli džemneri Primedba MOK kao obiliežia „suvremeno8 u fealru“ negdje davfo proglašeno bešmislicom isto kao i Doistovjećivanje gledaoca s glumcem putem zaioedničkih tonleta, koie bi obojica nn myvimjer mogla. nabaviti u konfekciji „Varteks“,ć i

Druga tačka: Mani diže zastavu savfememo-., sti uz mvuke „Allons emjants“ .

„Međutim, hoće li kezališni umiethik svoje i naše istine pronaći u klasičnom t.kstu iz svejedno kojeg stolječa i u sveiedno kojem kostimu ili će ga one provocirati sa strahica ledne suvremene dreme to ie u ovom konteistu zapravo sasvim svejedno. Jer ako u „Allons enfants“ Bpbaić, ili u „Tartuffeuć Violić, pročitaid misno čovjeka našeg stolieća i naslute mogućnosti iđentifieiranja nekih svojih osjećanja i senzibiliteta s licimn iz ovih diela. onda žme predstava kao projekcija hjihovog izbora i njiHneča GhPRde?ipqdR jffm, i Br> mMWeiFh MH Mostif sve uviete da bude — suvremehna.“

Treća tačka: Mami nije formalista! Moni se zalaže: . | i i

„Igerati maifne takav rebevtonr (Mia Meolirn se fhi ba rijega na jeđan drugačiji način zalagali) ili biti informativtia scena za dogpđania na evropskim pozornicama (kao Afelie 212)! (Mani, Mani, da vas čuie Mira Trailović! Primeđba M. K.). izvođiti avamevardne pisce onnPo Kako ohi mailaze i povoditi se u prvom redu za datumom rođenja jednog djela, znači dakako Samo formalno zadovoljavati zdhijeve Bsuvrehnienog teatra.“

Mani, ja sam, bobeđem! Pređajem se!

Ostatak člahka nisam, na žalost. pročitao, 1# istog ražloga zbog koga nisam do Wiaih gleđao dubrovačidi mredstavu „.ıtela“, rinoštn ri jie siised u gledalištu rekao đa će ha kraju Ljuba Tadić zađaviti ĐDe»đemonu.

Samo mi je hešto sasvim slučajno, onako uz+ gred. kako bi to rekao Lj. Mannilović, Đalo na pamet: Beoefađahi kažu, pororište — Zagrep= čahi, kazališb• — imsfno dakle dva iž*dza za nešto što se ti slištig "ove: brdpria sali, T ovoga trerfitra, kema fneWcliweo -ficsćn folrpžav5 da ispuni te stravično zjapeć* brazne sale rečima koie hni?nđ oflctivBi{ l1idimim i Gha mnoesWTeRe čija rešenja ne mogu dobiti i Đronaći u dilema ma kralieva i niihovih rnPložnica, ovoga ftreniutka kada „Atelje 212“ predstavlia verovatno je> dimn pozorište u zemli za keie je nemngcuće dobiti kartu, čak i ako je tražite nedelju đana unapred, kađa dakle taj „Atelje 212“ čini ogromnu uslugu i pPublići i Piscima drama red Btavljajući umetnike koji se zovu Olbi, Pinfet, Eliot, Mrožek, da ne nabrajam dalje, my fair lady Mahi izražava svoje gnušanje nad aktuelnošću drame, jer, za ime svega, ta prljava alttuelnost dovodi čoveka u zabunu, ne, baca pra 'Šinu u oči, ne, mogućno je govoriti i Š-kspirom

· o savremenim problemima, ne? Naravno, da je

mogućno. Mani, naravno! Niko živ to he ospb+ raya! Mogućno je i MDisati bashne, imesto Čla+ nakn o privredđdnoi refoymi. samhb nemB še VhB=> mena Mani, vreme je money, Mani, i ono ne čeka da Pa objasni stari Ben Džonson zBahva= ljujući savremenoj konćepciii reditelja, he, 96 prolazi, ono kaže: „Čao. idem malo na svež vazduh, a vi se provodite u Muzeju, he? Postavljajte na scenu crkveha. prikazanja!“

Jer, Mani, vi zaboravliate da se veliki broj kraljeva o kojima je pisao Šeksbir još nije bio čestito ni ohlađio u vreme kađa su se igrale drame o njihovim sudbinama. I đa su te drame igrane čak bomekad i na engleskim dvorovima u engleskim kostimima, pređ nekim drugim, SREO kraljevima.

Vi. Mani, svakako, žnabe, da su 'se unac! ahtičkih drama zvali Antigona, Blektea, Pro metej, i da su ti junaci bili obučeni u hotpuno iste. odore Rkoie su nosili i gledaoci iz amfiteafra, ali. kostim nije važan, Mani \ ~

Na kraju, Mani, svratite nekađa u Surčin to je divan, nov aerodrom i mhogo puta na njemu se dešavaiu prave drame. Ako ih slučajno ne buđe kađa vi dođete, ništa ne smeta, sešćemo u neku karavćlu i odlčteti visoko, visoko: možđa ćemo ma visini ođ 7.500 m“tara sresti vašu „wvvremenu femu“, Tađn mi shmo recite: „Zaustavite avion, hoću đa siđem!“ i ja ću vam najučtivije otvoriti vrata.

· Momo Kapor