Naša stvarnost

VODJSTVO U POLJTIČKIM STRANKAMA 55

sila, koncepcija stranke autoritativnih režima ne pati od Originalnosti. To je stara teorija bonapartizma, shvaćena čas na cezarski, čas na pruski način, koja se sad uokviruje u političku stranku. Kao što prema bonapartizmu, vlada Cezara postaje organ koji reguliše narodni suverenitet, tako po shvatanjima stranke u autoritativnim pokretima vodi je suveren koji izražava voliu mase. Tamo je nacija pretvorena u ličnost, ovde je stranka pretvorena u ličnost i kad ova dodje na vlast stranka odnosno vodji apsorbuje narod. Slično bonapartizmu, vođi ima „popularno” poreklo. Ovde se u oba slučaja vrši sinteza demokratije i autokratije: prva treba da bude oslonac i opravdanje drugoj. U ime narodne suverenosti, odnosno u ime kolektivne volje mase, vodi svaku opoziciju u stranci i van nje oglašava za antidržavnu, ili za antinacionalnu. On je neopoziv, nepovrediv, izvan svake kontrole i protiv svake kritike. Izabranik jedne grupe, on se smatra pretstavnikoin cele zajednice, u ulozi koju je sopstvenom odlukom sebi dodelio. On ivrdi da mu je narod, odnosno stranka poverila da upotrebljava stroge i represivne mere, da se služi silom ı da usredsredi celokupnu vlast u svojim rukama. Svaki čin vodje je zakonit. Plebiscit u koji će on s vremena na vreme pozvati narod, igra ulogu čudotvornog kupatila iz koga svi akti i dela vodje imaju da izadju čisti i umiveni. Tu je uvek u osnovi ideologija bonapartizma. Ovaj način uspostavljanja odnosa izmediu mase i šefova, šefovima olakšava njihovo udaljivanje, njihov autokratizam.

To su opšte i zajedničke crte u shvatanju vodistva kod ovih teorija; bilo bi naučno neispravno tvrditi da medju njima ne postoje razlike. Ove razlike su uslovliiene opštim društvenim i idejnim okolnostima sredine i naroda u kojima se vodji javljaju, ali one su vezane i za psihičku i intelektualnu strukturu same ličnosti vodja.

U italijanskom fašizmu, vodi, nastavliač rimskih i cezarskih tradicija, smatra se za velikog čoveka. U nemačkom nacional-socijalizmu, vodi, naslednik nemačke mistike, smatra se božjiim izaslanikom na zemlji. Fašistički vodi izvlači svoju snagu iz sebe samog, i ima potrebu da veruje i da mu drugi veruju u njegovu nepogrešnost, Nacistički vodi, kao instrumenat sudbine, se oseća neodgovornim. Prvi polaže naiveću. važnost u svoi genije, drugi fanatično veruje u svoju misiju. Već ove razlike mogu imati značajnih posledica. Postupci i dela fašističkoz vodje imaju granice, bilo da su one izazvane ponosom, strahom, računom ili taštinom. Akcije i dela nacističkog vodje nemaiu granice, jer verujući da ga bogovi vode, on ističe mirnoću savesti za sve svoje akte. Ako su u Nemačkoj svi postupci mnogo isključiviji, netrpeljiviji, to dolazi izmedju ostalog od Ove razlike u ideologiji vodistva. Protivnici fašističkog vodje su pravni neprijatelji ili opasni prijatelii i oni se odstranjuju, uklanjaju. Protivnici nacističkog vodje pretstavliaiu oskrnavljenje svetinje ili bogohuljenije i oni zaslužuju javnu, neposrednu, glavnu kaznu i moraju iščeznuti.