Naša stvarnost

OCEVI ı DJECA

Tada stari Ismail Hanović zamrze cio svijet.

- Već godinama propadaše njegova papudžijska radnja. Nekada njegov otac bješe bezrdjan-baša, mozak i duša čitavog papudžijsko-obućarskog zanata u gradu. Sin naslijedi dobru papudžijsku radnju, koja je protavorila i kroz čitav rat, ali poslije desetak i više godina polako se pretvarala iz finog posla rezanja kože i crveno-zelenih svilenih cvijetova vezanih na njoi, u grubo i naporno tesanie bukovog i rastovog drveta za nanule. A promijeni se s tim i grad: negdašnja čaršija posta blatnjavo predgradje s fabrikama i trošnim kućerinama, koje su starale i|Oš brže od ljudi i izgledale još praznije i tužnije; nova čaršija se spuštala sve dalje niz rijeku, sve bielia, kao odronuli smet snijega, ostavljajući iza sebe prljave i gnjile rane razdrte zemlje. Rađiao se tamo veliki grad, a ovdje se gnjio i živilo u kasabskoj jednolikosti i sporosti.

A zadnjih godina se sve manje kupovahu papuče i meka zimska obuća kod Ismaila. Tri godine je već živio Ismail i znao na prste kome je prodao papuče. Stvarno je sada prođavao skOro samo nanule iskrivljenim i bosim nogama sirotinje iz triju ulica koje su oduvijek kupovale kod njega. Ali, radnia se i dalje zvala papudžiiska, {er su je takvom zvali Ismail Hanović i cio svijet.

Tako je bilo iednog zimskog jutra kad iz svoje radnje, gore na ulici, Ismail vidie jedne, pa druge, pa čitav niz poznatih nogu koje nijesu nosile ni njegovu zimsku obuću, ni njegove nanule. Bieše to guma, tupkajući meko i potmulo, lukavo i kradeć se, i pritiskujući starca kao vodenični kamen. Zapamti Ismail prve noge za cio život: to je bila beskućnica Džemila, koja ie služila sve tri ulice, što god su htjeli, vodu, kocke šećera iz bakalnice preko puta ili kupljenje djubreta. Nosila je ona vodu i Ismailu Hanoviću, sjedeći satima, ščumljena u uglu i diveći se kako maistor vješto uobličava drvo ili reže kožu. !I dok je napolju bridila golomrazica, vidio je te noge, raširene kao kopito, modre i bez domalog prsta na desnoj, vidio kako vuku stare i prostrane, poklonjene kaljače, a kaljače šliepkaju po bosim petama kao njegove nanule, nailiepše nanule na svijetu. Bi žao njemu što, eto, neće više doći ova Žena, ružna i tupava, da se zguri, pripitkuje i divi i da joi on s dosadom odgovara. — A kad ona dodje, starac granu od radosti i odmah se uvuče u sebe, namršti i reče — da mu ne treba njena voda. Noge, njegove noge u tudioj obući gazile su cio dan — i bi tužno i sivo i plačno popodne, kad ovugnu smrzlina.