Naša stvarnost

OCEVI I DJECA 59

Znojio se uveče Ismail, iako još jak čovjek, stružući komad bukovine, a znojili se i dvojica njegovih pomoćnika, ne prestajući s radom od zvijezde do mjeseca. Ismailu upade u oči, kako stariji, Ibro, sjede i zapali i raširi se dim, poče da razjeda i izaziva bjes u njemu. Ružnih stvari poče da se sjeća i one su curile u njemu kao gnoj: tako — onovečeri je drugi radnik sjedio u krčmi i grlio kurvu, a to je Ismail vidio svojim rodienim očima i đa nije vidio ne bi drugom vjerovao; prije desetak dana mu ie nestalo šilo — tada je mislio da se zaturilo negdje, a sad mu bi jasno da su ga oni ukrali i prodali nekome ...

— Olići ćete iz moje poštene radnje! Vidiš li ti kako se izležavaš dok mene probija smrtni znoj? Lijen čovjek je dušmanin cijelom svijetu, a najviše sebi samome ...

U radnju se uvuče Ismailov sin Jusuf, protežen momak, žutih očiju i obješenih svilastih brkova, s naručiem drva u rukama, koja ne položi, već mu kao iz mrtvih ruku ispadoše Mraj peći. Zatim uze parče kože, okrećući ga u rukama, sporo i tupo, ne znajući šta bi s njim.

— Eh, Alaha ti, šta radiš, zjavaš? Ne radiš, kao da radnja nije tvoja već dušmanska, gori si i od njih dvojice. A vidiš, sve propada, a ja ne mogu, star sam a i ne čujem: eto, juče, došla žena, traži papuče, došla Ibrahim-begova Merima, a ja ne čujem, mislim hoće nanule — i otišla a ne prodao iOlj...

Idući kući otac i sin su prolazili pored osvijetljene prodavnice obuće. Otac reče: „Vidiš, treba i kod nas napraviti nešto. Napravićemo od papuča papuču, a od nanula nanulu, nanizati ih i izložiti. Treba urediti radniu, da svijet vidi; a ne da gleda tebe kako se lunjaš ko nedotučen pas — lada svijet misli da "ijeno i obuću praviš. I žena da ti nepokrivena ne izlazi na kapiju — tada svijet misli da lijeno ženu čuvaš, a kako češ mušteriju i njepove noge...”

U kući, potleušici s gustim rešetkama na prozorima ptretsoblja i sobička, on nastavi s prekorima sinu, gledajući snahu Fatku muklim pogledom — i nioj je imao mnogo što da prebaci, ali ne htjede, dotjeraće je sin na kalup. Samo reče: „Ne izlazi na kapiju s dietetom, prolaze zle oči, a dijete je napredno kao bubreg.”

Sin je mrzovolino jeo hljeb, umačući ga u vodu sa stucanim bijelim lukom; mrzovoljno su tekle i misli: dijete nije napredno kao bubreg; i pantalone su podrte a Fatka blijeda i radnja propada. a otac tu priča naprazno, ali čemu ako i on nešto kaže. Kad pojede hljeb Jusuf se proteže i naglo pusti ruke — pesnice padoše na trpezu, tupo kao zrele kruške.

— Ne radim nogama, a mrtav sam umoran. Prostri mi, Fatka, da legnem. Ovako ne ide, ovako se ne može...

Zimi su svi spavali u sobiku, jer se samo u njemu ložilo, a ljeti se otac povlačio u pretsoblie. Dok je žena prostirala slamaricu na pod, stari je uzrujano čepukao po sobi.