Naša stvarnost

60 NAŠA STVARNOST

— Šta pričaš, šta besediš, šta se ne može? Treba držati radnju kao što je tvoj otac držao radnju svoga oca — ugažen put je najkraći: Obuću svijet hoće, ali neće tebe — lijenog i iavašli...

Fatka se ćutke spusti krai muža, privuče kolijevku, nagnu Je ı zadoji diiete. Osjećala ie da je Jusufu teško i da |e umoran do mrtvila. Polako opruži svoju nogu uz njegovu i bi joj u tom trenutku silno drag. Vlažnim, plavim očima lagano predje po svoj sobi, svu je upi, izdiže se i dunu gašnjiaču, pa leže nepokretna, žalosna i srećna. Kolijevka se njihala, starac se grubo češao po krstima i gundjao:

— Ovi tahtabiti mi popiše i krv i život i... nek ia propanem, umrem, ali radnja, ime, moraju ostati.

Posla otac sina da dreždi po uglovima, obija pragove i prodaje robu, ali se pazar ne poveća.

— Promrzao sam, reče sin uveče na povratku, trljajući ruhe nad mangalom, pa ništa, ništa. Trčkaram ko pokiso pas oko svačijih taraba. Ići ću dje drugo. Neki su otišli u fabriku.

Otac obrisa rukavom musave brke.

— Nećeš, biva, otići, dok sam ja živ, dok se ja patim u ovome domu. Ti si ljenčuga i rasipnik, zato sve propada. Juče si, eto, upalio cigaru šibicom, a dimi ti furuna pod nosom. Nije to stalo za šibicu, ali ne paziš ni na što — to je ono.

— Ali ia radim, padoh s nogu — pa ništa, vidiš li, babo? Ne može se više ovako, babo, obništismo i ogoljesmo sasvijem.

Mali Ivzo se valiao po podu, košuljica se sve više zavrtala + ukaza se go trbuh, modrikavo proziran, i rebra, tanana i vitka. Juso uze da ga zavije i osjeti malo mršavo tijelo, izgladnjelo i bolešliivo, kako mu se uvija i drhti u rukama. Fatka mu ga preuze iz ruku, okrenu se na stranu i stavi mu u usta mlitavu i mršavu doiku. Dijete žudno zamliaska usnama. — Imali su jednom oni kravu Žutulju i njoj su počele upadati slabine i ispadati rebra i kukovi, jer nije imala trave i zalud su i Fatka prstima i šareno tele cijedili iz nje mlijeko. Krava ga nije imala, valjala ie svoje vlažne tupe oči, mukala i lizala tele, pa najzad prestala i da ga liže. Dodje Jusu žao djeteta, ali nekako kroz šaljenje žene: dijete će joi umrijeti, u njoj nema ni kapi mlijeka a mlijeko ioj treba dati.

— Ne može se ovako, babo, treba naći posla. Ovai posao Pije ni za šta, u fabrici će se skunatoriti koliko-toliko.

— U fabriku? Moj sin da postane čovjek koji nema ništa do gole ruke, koje može da kupi svaki bogati grešnik, mjesto da bude svoi čovjek. Nikad! Dok sam ja živ; a to neću preživJeti, neću!

Propadanje podje još brže. Kiriia za radnju, iako ista, poče strahovito rasti u starčevim očima. Prvi put, toga ranog proljeća, On ne plati poreze: Ismail se pojavi u svojim rodjenim očima kao nepošten i grešan čovjek: „Devletu ne plaćam, ni dru-