Naša stvarnost

OCEVI I DJECA 61

gima ne mogu.” Radnja bi premeštena u kuću i on posta divlji zanatlija, bez firme, ali poznat svima iz triju ulica koji su nosili njegovu obuću. Gomila nanula, strugotina i alata sa pokojom papučom, čiji su crveno-zeleni cvjetovi, koje je vezla Fatka, rasli u tom neredu kao u djubrištu. Najstrašnije bi starcu što se Jusuf nije uznemirivao kad bi slučajno mušterije vidjele Fatku otkrivenu. — Starac spusti cijene, ali zalud, — sad se pOgOspodila i pokvarila sirotinja, mislio je, i postala osjetljiva na vlagu i blato, i dok se nekad kupovalo skoro bez prigovora, sad svakome nije nešto bilo po mieri.

Nadao se starac da će isplivati i da je nesreća u mrzovoljnom sinu. Ta mrzovoljnost je neprestano rasla i prenosila se na sve. Tiho, bez razloga, Fatki su tekle suze. Same od sebe, zbog najmanjih sitnica. Juče kad je došla neka mušterija ona mije stigla da se ukloni iza pregrade u pretsoblju i otac je svirepo presjekao kao okrijek zelenim očima. Povukla se ona iza pregrade sporo, i umorno, i počela krpiti Jusufovu košulju. Ali košuliu već dotrajalu, teško. je bilo iskrpiti: najmanji dodir na njoj stvarao je nove rupe. Raspadalo se platno u njenim rukama, raspadalo u bezbroj niti, kidljivih i trulih i njoj linuše suze. Raspadale su se tako i trošile sve stvari: stara sedžada, nekalajisani sahani i tepsije, peć i sva kuća, crvotočna i niska, i čitav život, sve... Jusufu bi odjednom jasna ta mukla tišina iza pregrade. Naiprije u njemu provrije tiha žalost, a zatim, kad udje, proključa divlia srdžba.

— Šta sliniš, diubre smrdljivo! Ako ti se ne svidia — idi!

Dočjepa košulju i iscjepa je u paramparčad. Zatim, sav uzdrhtao, izidje i unese se ocu, zamuckujući.

— Dosta je ovoga! Ja... ja idem u fabriku. Tamo ću da zaradim! Ni tamo nije bogzna kako, ali ooovdie, ooovdje...

Starac se zapanji i raširi ruke.

— U fabriku? Kuću, radnju, moj sin, što se godinama...

Ali mladić nije čuo: vitak, uvukavši se sav u podrtu kaputinu izleće napolje.

A uveče se vrati, odlučan i čvrst i prvi put u životu pruži ruku svojoi ženi.

— Kako si danila, Fatka? 1 ne Plači, znaš, nije da si mi tudja, no tako... biće bolje, našao sam posao u fabrici, idem sjutra u šest, probudićeš me. :

Otac je ćutao, a zatim, kad legoše, ushoda se po sobi.

— Ubi me ova kostobolja. Eh, da sam nešto mladii...

Sin ga je čuo, ali nije odgovarao. Fatka, tiha kao djetinji dah, čučnu kraj kolijevke. Dijete {e spavalo. Ona dohvati muževljev kaput i uvi mu noge: noći su još bile hladne, iako se preko dan sve topilo i mrdalo u toplom proliećnjem budjeniu — poledica po ulicama i smetovi po brdima, travke pod prozorima i zova na dvorištu.