Naša stvarnost

52 NAŠA STVARNOST

Starac poče usiljeeno da praska; u stvari njega je hvafala leza pred tim — da će sin doista otići; u tom propadanju je htio zadržati bar sina, sin bi mogao spasiti sve. ] kud će u fabriku, zna se kakvi su tamo, protuhe i beskućnici, čovjek nije svoj, i rad ı dim su teški.

— Nećeš otići, moi sin neće ili mi neće biti sin. Nikad! Sve je propalo bez tebe! Ko će da radi? Ja? Ja ne mogu. Ja ću se ubiti, ia neću da gledam kakc sve propada. Ostaćeš, radićeš, nećeš ljenistvovati, biće bolje; naučićeš da se dovijaš, da se umehraš kao vosak pred mušterijama, ljubiće svijet tebe, pa i tvoju robu... A ti — u fabriku! Ne! Prokleću hljeb kojim sam te hranio! Nećeš mi smjeti na oči ni ti ni ta tvoja rospija, ni to balavče! Niko! Ja sam papučar Ismail Hanović, i djed i otac su mi bili to! Moja radnia mora ostati krvi mojoj ili krvi svoje neću Tmati!

Otac se naže nad sina i dotače mu rukom kosu.

— Ostaćeš, je li, nećeš otići? Svoju radnju ćemo imati, održačemo se, dići ćemo se! Tako, Jusko moi, je F, ostaćeš?

— Pusti me, babo, umoran sam, hoću da spavam, moram siutra na posao.

Jusufov rad u fabrici ozlojedi starca i on htjede da ih istiera šz kuće, ali se Jusf ljuto oprije. Uskoro Jusuf odvede i Fatku u radionicu ćilimova, a Ivza, koji ie već uveliko tepao i pentrao se DO stvarima, namjesti kod komšinice. Ismail produži rađ, Fatka se potpuno otkri, iako je još uvijek nosila stare iskrpljene dimije. Kad primi prvu platu, žena dojuri kući, s paketom pod miškom, sva mokra od kiše koja je lila napolju.

— Kupih, Juso, haljine, ne može se u dimijama i svi se smiju .. .

Muž pažljivo pregleda, držeći pikavac na usni i žmirkajući ečima koje je grizao dim. Dotada nepokretan, otac skoči, dokopa haljine i baci ih kroz širom otvoreni prozor, u blato i poSatminu ulice.

— Napolje, kurvo s kurvo! Napolje, |oš su mi ostala dva prsta obraza, pa i njega hoćete da mi ukaljate.

Ivzo, začudjenih vedro-zelenih očiju, tepajući, dotapka do djeda i povuče ga za rupu na nogavici. Starac se obrecnu i zviznu dijete dlanom. Ono se prevrnu i stade da ciči. Jusuf opsova, do'Kopa starca za prsi i baci ga u ugao. Ismail skoči i ščepa čekić s police. Fatka, dotada izbezumljena i zapanjena, obuhvati starca preko ruku, povi se zatim sva po njegovoi ruci i istrže čekić. Sin, smirujući se, provuče prste kroz kosu i okrenu se na stranu. Starac se sklioka na stolicu i zaplaka.

— Sin, rodjeni sin, krvopija, sin me bije. -

Noć prodje u teškoi besanici svih, pa čak i mališana, koji se neprestano budio, kenikajući. Ujutru se starac, sa zlobom, uvuče u sebe. Nije vikao, ali gledajući kako se Fatka oblači u novo Odijelo, reče: „Kad sam ia bio mlad, prebio sam Jusufovu