Naša stvarnost

OCEVI 1 DJECA 63

majku, jer je prešla iz kapije u kapiju s providnom feredžom. A prvu ženu oćerah, jer je kapiju otvorila jabancu. A sad ie svaka žena kurva.” Tako stari Ismail Hanović zamrze cio svijet.

Sa sinom više nije sjiedao za sofru i nije pred njim uzimao od njihove hrane, ali su mu oni prećutno ostavljali u loncu njegov dio, koji on nikad nije htio cio da pojede. On i dalje nastavi s radom, iako su mušterije nestajale brže od smetova po brđima: nailjepše papuče i nanule na svijetu nije uzimao niko, izuzev siromašnih bula. Ali on je strpljivo čekao u pretsoblju, na starom šilitetu, podavitih nogu, s ćilibarom u zubima. U tom trajanju tekli su sati i dani u sporom razmišljanju o nedaćama ovoga svijeta. Niko od starih prijatelja nije dolazio, Izuzev što bi dobatrgao stari kujundžija Ismet, Ismet-efendi, već bliieđih očiju, iskapanih nad poslom, punim finog sitnog veza, tananih srebrnih žica vodjenih kroz drvo, kost i gvoždje, šara i cvjetova vazdušastih kao dim i pjena, koje je on godinama ispredao iz sebe, uvijek iste ali uvijek u novim oblicima. Ismetova radnja s one strane ulice je životarila: sad su se tamo krpile džezve i mlinovi i kotlovi i njegove tanane ruke su otežale, otjerale su ih moderne radionice sa starog finog posla na grubo lupanje ščšekićima i struganje pilama. Njega su pokrali i to je Ono što je trebalo da zna cio svijet, a nije znao niko sem on: na toliko muštikla, noževa, pepeljara, tanjirića, koje izradjuju moderne rađionice, toplo dišu šare, koje ie On nekada stvorio, iste ili nalik na njih. Njegovi sinovi, Ahmed i Izet, osobito prvi, vukli su se s djevojčurama, vlahiniama, pili, psovali, tukli se i žderali svinjetinu. Govorio je Ismet tihim glasom, ali ga je Ismail, iako nagluv, sasvim fino čuo, možda zato što ie govorio uvijek iste stvari, ali vazda pametne i drage. Oba starca su sjedila podavitih nogu, gladeći brade i satima čameći nad praznim fildžanima. Propada!o je staro poštenije, krunili se stari običaji, muklo odzvanjajući u njima kao ćilibarska zrnca sa broianice u ismetovoj ruci. Potezali bi stare dane s čalgidžijama i čočcima i hatovima manje azginim od njihovih gospodara - begova, koji su tukli zanatlije, nasrtali i pliačkali, ali umieli i da prospu lire za svilene papuče ili nož srebrnih korica za pojasom. A kad ije Ismet u suton odlazio, Ismail ga ie otpraćao dubokim poklonom, s dlanom na grudima, kao naipametnijeg čovieka koga ie sreo, ponavliajući njegove riječi: „Jes kismet dolazi, sve će propasti.” „Jes, došao je, počeo je, odgovarao bi Ismet ne dkrećući se. Poješće vuci ovce. Ostaće samo bogati i prebogati i golotinja što nema ništa sem dvaest nokata. A poslije će, kako vele, doći Azreti-Medija i uravniti žive i mrtve, brda i doline, bogate i siromašne i teško će biti onima koji su prodali dušu, odvojili oca od sina i brata od brata . · .”

Prodioše mjeseci i ne promijeni se ništa, sem što su muž i žena dolazili s posla sve umorniji i iscrplieniji. Tkanje koje je naučila od majke, Fatka je prenijela u radionicu, ali je iscrplji-