Naša stvarnost

O NAŠA STVARNOST

valc jednoliko i dugotrajno slaganje finih šara, uvijek istim pokretima. Muž se takodje snašao u poslu, ali dug rad i loša hrana su ı njega ispijali. Vidjali su se samo uveče i umorni svaljivali u postelju, tijela mrtvih iedno uz drugo kao klade. Kao zaboden kolac ie neprestano stajala u njima želja: da se uzmu da provedu bar jednu noć u toplom zagrljaju i treperavom drhtanju tijela. Ali je želia ostajala neostvarena i svršavala se u islidanom grču koji nije donosio nikakve radosti. Jeli su hladna jela i jedva stizali da se operu. Fatka poče da tuče dijete, a Jusuf ljutit što se ono dere, išibao bi ga da ga posle tješi i slini zajedno sa njim. I nedjelja, koju su žudno čekali, postajala je najtužniji dan: bilo je nemogućno izići iz ukočenosti mrtvila i uploviti s prostranu toplinu milovanja i ljubavi. Lebdeći izmedju tih ustreptalih želja i teškog pritiska — spavati, ležati u polubunovnom stanju, uzalud su se napinjali da se otmu iz tog bunila. Jusuf bi grčevito stegao Fatkino tijelo i ona se zalud blago opirala da ie ne uzima tako. A poslije, umorni i neraspoloženi što su sve želje ostale i dalje u njima, još teže i dublje, bivalo im je još žalosnije i prazniie. Trgao bi se Jusuf, odvukao u krčmu, lokao lošu šljivovicu, tijelo postajalo sve teže, ali je opijanje išlo vrlo teško. Na povratku bi ga Fatka opominjala da ne rasipa, da nemaju, da dietetu treba mlijeko i maslo, ali on bi se samo smješkao, da naizad obuhvati njena koljena i zaroni glavu u njeno krilo, bjiežeći od svega.

Izmedju oca i sina prestadoše sukobi: sin se nije žalio & otac se zlurado smješkao. Vrati se Jusuf jedne večeri s Ismetovim sinovima i nekim mladićem. Radili su svi u istoj fabrici i govorili o svojim nedaćama. Mladić je govorio da svi moraju ući u sindikat i popraviti svoj položaj. Zaklinjali se Ismetovi sinovi da će biti prvi, a zatim se prenemagali da od njih jednako ništa ne zavisi, a ukoliko bi zavisilo, oni su uvi jek spremni kao zapete puške. Jusuf je pažliivo slušao i ćutao. Kad ljudi ođoše, tek tada izbi njegova uzrujanost, koja je dofle ležala pritaiena. On zagrli dijete, nemirno ga cupkajući na koljenima — i ne primjeti da je Fatka prostrla. Ona mu uze dijete i položi ga u kolijevku, uvijaiući ga u dronje. Dijete je bilo već veliko za kolijevku i noge su mu strčale iz pelena. Ono ne zaspa, već se iskoprca i pope ocu na koljena, položi pospanu glavu na njegove grudi. Zagrlivši oca poče da mokri. Fatka ljutito ciknu, skide dijete i zadlanči ga. :

—, Nemoi da ga tučeš, reče blago Jusuf, otresajući rukom mokraću s pantalona. Šta zna dijete?

Mališa muklo pisnu i ućuta. Otac se pomoli na vratima.

— Je li, Juso, kolik ti je tamo ajluk?

Već četiri mjeseca je radio sin, a otac ga nije ništa pitao.

— Dva dinara po satu, pa i od toga odbiju, sve nešto pišu, a ja jedva i čitam, ne znam ni za što sve...