Naša stvarnost

OCEVI I DJECA - 65

— Hm, rekao sam ja, ali se ne slušam. Treba žnjeti posijano. .

Jusuf ustade, proteže se, svuče i leže kraj Fatke. Dijete se opet izvuče iz kolijevke, htjede doći kod njih, ali stade nasred sobe. -

— Opet se izvukao iz kolijevke, reče Fatka, krv mi popi na pamuk, a kod nas dvoje nema mjesta, niti ima postelje za njega.

— Kod mene ima, šilite je široko, upade Ismail, ali ja neću da primim vašeg jetima, kad ste mogli ostaviti svoju radnju i kuću, dobavite mu i postelju.

— Je li, babo, zapita Fatka, pošto uveža dijete i leže, hoćeš ti utuliti lampu kad izidješ, da se ne dižem?

—-. Neću, nek svaki svoju lampu tuli.

Jusuf je ćutao dugo, a onda se zagrcnuo u suzama.

— Dosta, babo, dosta više. Nije se moglo onako, ne može se ni ovako...

tarac se usiljeno nasmija.

— Ne može se, a, ne može, a šta sam ja besidio?

A kad se nad predgradjem nagnu jesen, sva u toplim sjenkama i gnjilenju otpadaka voća u uličicama, u fabrici izbi štrajk. Bilo je to jutro puno magle i vreve ljudi u obližnjoj kafani i podne puno sunca i tihog žamora. Uveče Ismetovi sinovi dodioše kod Jusufa. Fatka se još ne bješe vratila sa posla. Otac je sjedio u pretsobliu, zagonetno osmjehut.

Sinovi Ismetovi su galamili i lili rakiju; rakija je curila na pod i Ivzo se pljakao u njoj, ližući dlanove i mrgodeći se.

— Pobjedićemo, izdržaćemo! Udri ako ne daju i sve će biti potaman! Ako svi budu ko ja, ko mi...

Fatka se uvuče i čučnu u ugao.

— Zlo je i kod nas. Strašno. I kod nas ne rade ođ sjutra. Tražili smo višu platu, pa dževapa nema.

— Pa šta ćemo — ni ja ni ti ne radimo?

Braća zagrajaše:

— Gle ti njega? A šta si ti mislio? Jakako! Ima da se mre ako treba! Pii, bolan, šta si se zamrzao?

_ U pretsobliu su oba starca šaputala. Polako, iz sobe se širila podrta, polupilana pjesma, puneći svaki kutić. Jusuf nije pio i podiže sa poda pospano dijete, namjesti ga kod starca na šilitetu u pretsoblju.

— Otac vam je ovdje, reče on Ismetovim sinovima.

— Zbilja? Ako.

. Starci su bili uzeli avdes i kad, kao tanan mlaz mlijeka iz doike, prodrije glas mujezina, počeše molitvu. Tamo su se lile rakija i piesma a ovdje se tonulo u meke molitve.

Starci udioše u sobu. ?

— Šta se derete kao šeitani, psi ostrvljeni? Radnje ste ostavili a sad i novog gazdu napuštate — a napuštiti gazdu, to je