Naša stvarnost

66 NAŠA STVARNOST

bacanje hljeba i boga. Kući! A sjutra da molite gazdu da vas primi — nema ljudskog srca što se neće smilovati, ili se vratite u svoje radnje. Kući! A ti pritegni tvoga, Ismaile.

Ljudi bezvoljino ustadoše. Izetu zastadoše za tren oči na nedopijenoj flaši rakije kcja ostade iza njih.

— Jeg, treba da liježe familija. Vidjećemo, babo, hajdmo-de. Fatka izidje da podgrije večeru i otac i sin ostadoše sami.

— Vratićeš se, tamo ili ovdje. Nerad bog kažnjava i protiv njega dižeš ruku po drugi put.

— Ali ovako se ne može, oče, ni tamo ni ovdje. Vidiš li sam, vidiš li kako propadam, vidiš li mi život, snagu, ruke.

Jusuf zavrnu rukave: mršave ruke se protegoše iz njih i na žuto-tamnoj koži ležale su dlake mrtvo i žalosno.

— Jes, propade se. Ali da si ostao kod mene — živnuli bi. Ovako, protiv gazde si ustao, iako sadašnie gazde nijesu ko nekad, iako su haram njihove pare.

Tada Ismail ispriča priču o bogatašu koji ie za gladnih godina uzimao više no što mu je pripadalo od seljaka, i njihove livade, njive i žita postaše njegovima. A priča se desila kad je još po svijetu išao Sulejman Pejgamber, koji ie oteo od bogataša sve aram pare, žito i imanje vratio narodu, a ostavio mu samo ono što je pravedno zasluženo.

Fatka stavi čorbu i crni hljeb na trpezu, ali ni otac ni sin ne uzeše kašike. Čitavog dana je Ismail hodao od kuće do kuće, natovaren obućom i ništa nije prodao, ali starac to ne reče sinu.

'— Izgladnjećemo, sine, i dijete će iskopnjeti od gladi.

— Ali, šta ću? Ovako se ne može. Jedino ako pobijedimo, moći će se životariti. Uzmi, babo, kašiku, jedi s nama.

— Ne, neću, ne mogu, reče otac, i izidie u pretsoblje, leže kraj djeteta, blago ga prigrli i uvi u ponjavu.

Potraja štrajk i štrajkaška kuhinja ne mogaše sasvim utoliti glad. Fatka pokuša s pranjem rublia, a otac s nanulama, ne krijući više pred sinom da je zanat bezuspješan. Danima je već trajalo kolebanje izmedju pobjede i poraza. Kad se Ismetovi sinovi vratiše na posao, Ismail reče: „Sretoh Ismeta, jutros. Grdi me: veli, da sam ja kriv što si u grijehu. A ja rekoh, da ne treba nikome pomoći da aram pare zgrće, a Ono, jes' ustati protiv gazde je grijeh — tako je to bilo u naše vrijeme. Pa, mogao si i ti da se vratiš, ako hoćeš . . .” Sin se obazirao po kući, izišao i vratio se. Onda je sio i skinuo pocijepane cipele, grijući noge nad vatrom. Noge su bile glibave i modre, smežurane od vode. Tada pogleda na svoje prsle pantalone.

— Pravim platno, a ne dobijem ni da se obučem. Ne, oče, ostaću do kraja, do potonjega. Izdržaće se, malo je izdajica.

— Bojim se da nećete. A tada ćeš morati svijet na oči i trbuhom za kruhom.. .

— Svijet je širok, reče sin.