Naša stvarnost

OCEVI.1 DJECA 67

Jeli su skupa, ali nije bilo ničega sem hljeba, soli i vrele vode s rijetkim lokvicama masti. Jusuf pruži blagim pokretom bez trzaja parče hlieba Fatki:

— Uzmi, ja nijesam gladan, uzmi ti.

— Neka, ja mogu, zdrava sam, daj babu.

— Neću, drago mu za mene staroga. Dai malome, treba da raste... Ostarao sam pa i ne znam, omatufi se — ali ti se rijetko moliš, nikako ne vidim da uzimaš avdes i klaniaš.

— Tamo se radi, pa se ne može, a poslije se umori, pa se :zaboravi.

Ismail pokupi mrve sa stola i sasu ih mališi u usta. Zatim ustade i povede sobom dijete. Niz dana jie ono spavalo kod mjega, ali on tek sad reče:

— Pa, Ivzo može i kod mene.

Sjutra~dan ogranu sunce i isuši zemlju. Magla se krala brdima i raširi se vedro nebo, do sinoć oblačno i teško kao vedro vode na tiemenu. Jusuf upade u pretsoblje i zinuše- otvorena “vrata suncem i vedrinom. Fatka je prala veš, nagnuta zateklim stomakom preko korita.

— Pregovori su počeli, dobićemo skoro sve. l u tvojoi ćiTlimari ide kako treba. A ti si trudna? Pa što ne kažeš?

Žena obori oči i pocrvenje. Ismail se tiho izvuče iz pretsoblia: te stvari je bilo sramota govoriti ne samo kod svekra, nego i kod muža — to se vidi i ćuti.

— Pazi, ne navaljuji se na korito.

Muž je nekoliko irenutaka milovao ženu koja se tužno i radosno smiješila, a zatim uteče u sobu tražeći sina. Sopćući, na podu je čučao Ismail, obuvajući malome čarape. Olac dohvaTi dijete, zagrli ga i razmaha po vazduhu.

— Pušti, budalo, liutio se died, hoću da ga obujem, treba dijete da malo prošeta na lijep dan. Šta činiš od Be daj 'vamo, smašićeš mu ruku.

Zalim izidje, vodeći dijete za ruku. Ozbilino se mršteći, prekore u prolazu Fatku — ne paze na dijete, kao da nije nji'hovo već komšijsko. Na kapiji se sudari s Džemilom.

— Vidiš, reče Ona pjevušavim glasom, noge su mi bose, guma se podrla, drugu nije dao niko, sjutra može nevrijeme, a ja ću ti odraditi.

— Ne pravim nanule više, ostarao sam, ali tebi hoću, ma'kar i džabe, ti si dobra duša na svijetu.

Pošli su ulicom. Sunce se kotrljalo i lilo preko svega. On ·pruži dlan i bi mu toplo i milo. Nakašlia se i zažmire očima.

Džemila je tapkala za njim bosim nogama.

— iIsmail-efendija, meni trebaju nanule još danas, počeće 'kiše i glib, a bole me noge, još danas mi trebaju.

— Die li se to, jarabi, igraju dieca, odveo bih Ivz-agu a moram i pripaziti na njega . . .

MILO NIKOLIĆ