Naša stvarnost

70 NAŠA STVARNOST

svima poljoprivrednicima, koji svoje proizvode iznose na tržište, što ona stvarno i pokušava. Mi ćemo se morati vratiti na pitanje kapitalističke poljoprivrede, i utvrditi ne samo koliki je njen sektor kod nas, što smo u prošlom članku približno učinili za Hrvatsku i Slavoniju, već i kakav ie njen odnos, odnosno njeno prepletanje sa sitnosopstveničkom u sferi razmene, i da li bi moglo da se učini i kako bi se eventualno moglo da učini, pa da Gospodarska Sloga luči svoju delatnost prema tome lučenju u samoj ekonomskoj stvarnosti sela.

Sitnosopstveničko selo je proizašlo iz razrešenja feudalnih cdnosa. Prodiranje novčane privrede na selo dovelo ga je U sve uže odnose sa gradom i uslovilo prodaju seljačkih proizvoda na tržištu. Seljak se pojavljuje na tržištu sa svojim proizvodima, da bi ih unovčio i podmirio jedan deo svojih potreba u industriskim proizvodima, i odgovorio svojim poreskim obavezama prema državi. To u stvari onemogućuje naturalnu seosku privredu, o kojoj danas sanjaju i za kojom uzdišu teoretičari i filozofi, koji su se zapleli u modernim komplikovanim suprotnostima i beže iz te stvarnosti u idilu naturalne privrede, gde se bat, po njihovom mišljenju, mogao čovek sit da najede. Medjutim, vraćanja natrag nema niti ga može biti. Uopšte, društvo se nikad ne vraća natrag. Ne ulazeći sada detalino u objašnjavanje zašto je nemoguć i apsurdan povratak naturalnoj privredi na selu, mi ćemo spomenuti samo iedan momenat važan za naš problem, momenat neophodnosti plaćanja državnih poreza pri današnjem redu stvari i nabavljanja najneophodnijih potrošnih debara kao što su so, petroleum, šećer, duvan itd., koji su pored toga kod nas još i monopoli, prema tome jedan od onih mnogobrojnih poreskih kanala koji prenose seljakov višak rada u grad. Porez se plaća pod prinudom. Seliak, znači, mora izaći na tržište, da bi došao do novca. Ali, tražeći unovčenje svojih proizvoda da bi mogao jedan deo svoga viška rada da pošalje u grad, on istovremeno pada u jedan drugi eksploatacioni odnos koji se stvara kod same prodaje na tržištu, i koji kod seljaka stvara svest da se glavna nesreća dogadia samo na tržištu, jer on posmatra stvari površno i empirički. Njegova misao je, da bi, kad bi prodao po boljoi ceni svoje proizvode, lako platio porez. Ovako, tržište mu onemogućava da to uradi, i porez postaje za njega balast. On ga, medjutim, ne posmatra kao eksploataciju uopšte, nego kao nepravednu visinu u odnosu prema cenama koje on može da ostvari. Zbog svega toga ie tržište u svesti seljaka mesto gde on efektivno gubi, jer novčani ekvivalent koji on dobije odlazi u javne svrhe, od kojih seljak nema nikakav drugi realan ekvivalent. To su za njega izgubljene pare. Nije samo, dakle, produktivnost rada industrije bila ta koja je seljaka naterala da se odreče kućne proizvodnje, nego je i moderni poreski sistem sa čitavim nizom poreskih oblika, od zemljarine do trošarine, prisilio seljake da iznose na tržište„ i to da svakim danom iznose sve više.