Naša stvarnost

GOSPODARSKA SLOGA 7

S prodiranjem novčane privrede na selo, s Ovim procesom uvlačenja seoske privrede u kapitalističku privrednu zonu kao jedne samostalne privredne grane koju kapitalizam eksploatiše kao takvu, kao celinu, kolektivno a ne individualno (ali pored toga postoji i individualna eksploatacija pojedinih seliaka od strane pojedinih kapitalista), ide paralelno i proces unutrašnjeg razjedanja tih ostatka feudalnog društva, te medjuklase, njeno polariziranje. Prvi proces se ostvaruje posredstvom razmene iZmedju grada i sela, a drugi proces vrši se u samom selu pomoću akumulacije kapitala. Pogrešno bi bilo ta dva procesa odvajati

i posmatrati odvojeno. Oni proizlaze jedan iz drugog, i prožimaju se jedan s drugim. Što više jača kapitalistički sektor na selu, seljački sektor dolazi u sve težu situaciju prema gradu: prisiljen da unovčava svoje proizvode, seliak mora da ih prodaje po sve nižoj ceni, jer kapitalistički sektor primenom mo' derne tehnike ogromno povećava produktivnost rada, i to u tolikoj meri, da su njegovi proizvodni troškovi manji, iako seliački proizvodjač ne mora da ostvari ni rentu, ni profit ni nadnicu, koja bi odgovarala prosečnoi nadnici u gradu, nego samo gleda da spečali naipotrebniji minimum za život.

Dakle, u poredjenju sa kapitalističkim poljoprivrednim proizvodjačom seljački producent ulazi u razmenu sa velikim deficitom. U samoj razmeni on ne gubi mnogo prema onome što je izgubio u proizvodnji. Ali ipak gubi. Niemu samomće, mediutim, čini se da je sve izgubio u razmeni, jer se njenim posredstvom ostvaruje njegov gubitak. On kao seljak u cirkulaciji se faktično suprotstavlja trgovcu kao kapitalistu. Ovaj je za njega personifikacija eksploatacije, i zbog toga, iz te čisto prividne pojave niču razne seliačke teorije koje glavno zlo vide u posredniku. Treba ukloniti posrednika, otstraniti posredničku dobit, i za seljake će nastati raj na zemlji.

Sitni gubi u razmeni, prvo, jer je prisiljen da prodaje svoje glavne proizvode u nevreme, u doba kada je tržište pretrpato i kada je ponuda svih tih malih proizvodjača ogromna, kada svi vapiju za gotovim novcem, i kada zbog toga prodaju budzašto. Svaki mesec dana čekanja da izadje kasnije na tržište za seliaka bi značio efektivan dobitak, ier cene svakog meseca skaču, da bi u proleće dostigle najveći nivo, kako to pokazuje sledeća tablica kretanja cena glavnih cerealija: *)

Juli Avg. Sept. ORt. Nov. Dec. Jan. Febr. Mart Pšenica 196 151 138 178.75 161 179 174 174 167 Kukuruz 7350 88.50 95 105 90 101 50 110 113.50 110

Vidimo, dakle, da i sama tehnika tržišnog poslovanja nužno dovodi do eksploatacije sitnosopstveničkog seljačkog elementa. Jer cene koje se postižu u proleće nisu rezultat nikakVOg pove-

1) Ne sme se uzeti da seljak realizirta berzanske cene. Njegove cenč su znatno manje.