Naša stvarnost

74 NAŠA STVARNOST

direktno i sitnosopstveničkog producenta, jer bi se uklanjanjem čitave skale taksa, koje poskupliuju meso, povećala relativno: kupovna moć potrošača, što znači da bi s istom količinom novca potrošač mogao da kupi veću količinu mesa, i time u stvari proširio domaće tržište i na taj način bi se eventualno mogao skoro kod svih vrsta stoke, izuzev svinja, da ukloni uticaj cena svetskog tržišta i da na tai način održi nivo cena stoci. To je, naročito, slučai kod goveda, čiji izvoz prosečno iznosi 3% od celokupne proizvodnje.

Drugčiji je, medjutim, problem kod cerealija. Videli smo da kod cerealijla važnu ulogu igra spekulacija, koja je objektivno omogućena raspolaganjiem kapitala. Spekulacija računa sa svetskim cenama. Ali isto tako i sa unutrašnjim, pošto se izveze sav Žetveni višak i unutrašnje tržište se oslobodi toga pritiska. To znači, da kapital iskorišćuje činjenicu da seljak mora što pre da proda svoju pšenicu i kukuruz, i na tome ostvaruje svoju dobit. Ali, to mu je moguće samo u tom slučaju, ako DOstoji pritisak svetskih cena, ako unutrašnje cene odredjuje svetsko tržište. Kada toga ne bi bilo, spekulacija ne bi u tolikoi meri mogla da se razvije, što ne znači da bi bila uklonjena. Izvozni višak naših glavnih cerealija, pšenice i kukuruza, je sledeći: prosečni izvoz pšenice kod nas iznosi 26.7 hiljada vagona, ili 11% od ukupnog prinosa pšenice, a prosečni izvoz kukuruza 90.3 hiljada vagona ili 7% ukupnog prinosa. Pitanje je, da li bi mi mogli da pri današniim svojinskim odnosima sela, agrarno političkim merama pojačamo unutrašnju potrošnju (što je socijalni problem od prvoredne važnosti) kako to misli Dr. R. Bičanić u jednom opširnom i interesantnom referatu O akciji GOospodarske Sloge za podizanje cena pšenice. On tu kaže: „Kada bi svi činioci koji utieču na ekonomsku politiku zemlje, bili u našim rukama, ne bi se mnogo mučili sa izvozom pšenice. Radije bi se pobrinuli da se poveća potrošnja pšenice u zemlji i da se naš svet čestito hrani. U tome slučaju smatramo da bi se moglo potrošiti onih 10% suviška, koji se danas želi izvoziti, i koji ruši cijenu svoi ostaloj pšenici u zemlji. Bilo bi premalo pšenice kada bi naš svet.prestao patiti od oskudice i gladi.”

U ovoj formulaciji tri su bitna momenta. Prvo, da Dr. Bičanić smatra da je Gospodarska Sloga nemoćna da sprovede poiačanje unutrašnjeg tržišta. Drugo, da bi se punom ingerencijom u vodjenju politike, moglo sprovesti da domaće tržište apsšorbira sav žetveni prinos. 1 treće, da bi se to moglo učiniti „povećanjem potrošnje”, drugim rečima povećanjem kupovne moći onih koji „pate od oskudice i gladi”.

Ovaj problem nas interesuje ovde samo utoliko, ukoliko se on odnosi na problem odnosa sitnosopstveničkog sela sa kapitalističkom privredom. Radi se o likvidaciji izvoznog viška, koji bi oslobodio unutrašnje cene pritiska, i na taj način bio od koristi svim producentima pšenice u zemlji.