Naša stvarnost

PIŠTOLJ-MALA 79

— Ratko! Ivane! Katice-e!... — dozivamo u jedan glas iz sve snage malu sivu gomilu na drugom kraju Poljančeta, kod Rupe.

I puče te jeseni glas, nečujan, svuda prodiran glas, odbijajući se od naseljenih periferijskih rupčaga, lebdeći kao duh nad usnulim barama, ulazeći kao drag gost u dimljiva, telesima prenatrpana potkrovlja, šireći svetlost na liudska lica.

Blistavi grad gore protegnu se i strese sa sebe sve, kao gamad.

Sve se spusti dole, na dunavske močvare. A one se podatno otegle, u daljinu, u širinu...

I zahvati duše velika tvoračka groznica. Zakrečiše se zeleni krvotoci jarkova, nad niima se podigoše večna obitališta, živOdernica postade centar — centar praljudskog predgradja na močvarama, a bezbroj slepih očiju pojavi se nad ustajalim VOdama, gledajući nepomično u maglenu daljinu.

I otpočeše velike noći Stvaranja:

Sledeće noći niknuše još tri kućerka.

Treće još tri.

Četvrte još tri.

Pete devet.

Šeste pet.

I sedmi dan — padala je kiša — zatuži ciličući kao prebijena pokisla ptica ciganska violina nad niskim zardialim krovovima još nekrštenog predgradja, koje posle prostački nazvaše: Pištolj-mala

— Ra-mo-na-a!... — tužio je čovečiji glas sa violinom, sve violine su trebale da umru, novine su već uveliko pisale O tonfilmu.

I zažive Pištolj-mala tihim svojim, paklenim svciim živoOtom Bede, tamo duboko dole pod nogama blistavog grada.

Predgradje pralja.

Predgradjie invalida.

Predgradje krpara.

Predgradie koskara.

— Sivo, blatno, praljudsko predgradie na mrtvim malaričnim vodama.

Čoveka s belim očima često vidjam. Paja i ia uvek mu da-

jemo pikavce. *

Još ne čitam novine. U njima se vodi učtiva beskraina polemika. Sudbina Pištoli-male crni se u novinskim stupcima.

— Neka ostanu! — govore pseudosocijalni autori.

— Ne mogu ostati! — lupaju nogom o pod opštinski eksperti. :

— Čovečnost! — podižu svečano kažiprst pseudosocijalni

autori.