Naša stvarnost

80 | NAŠA STVARNOST

— Teren je podvodan! — sevaju neumoljivo pOozlaćenim' naočarima opštinski eksperti.

Mesecima traje tai boji. ·

Pištolj-mala treba da se vaznese na nebo!

Na zemlji joi nema mesta.

Pozlaćene naočari su pobedile.

*

Vraćam se iz škole kući, od gladi osećam vrtoglavicu.

Prvo prolećno sunce izgreva iz belih oblaka tamo daleko, nad Zvezdarom.

Iz kaldrme klijaju prve trave.

Najradije bih seo na trotoar i blago dodirivao te male uske zelene strukove. Nebo se plavi.

Silazim niz strmu raskopanu ulicu polako, beskraino umoran. ,

Pogled mi luta daleko iza vrbovih šuma s one strane Dunava. Nikad nisam bio na onoj ravnici!

Pijuci radnika koji popravljaju ulicu zvone.

Sesti! Gledati ih! Nikad se više ne dići!

Ima li šta za jelo kod kuće? Izradio sam mu sve tri iednačine! Kako se samo klania onai Rus, šofer, balavom Mijoviću kad ga odvozi iz škole kuće! Još malo... Moram da požurim...

Pijuci zvone.

Iz kamena lete iskre.

Ispravljam se, koračam čvršće. Blizu sam već. Merim očima rastojanje — pogled mi zapinje o krovove Pištolj-male.

Šta se to dešava tamo!

Trčim, noge kao da ne dodiruju tlo, već jasno vidim kako tamo, nad stisnutim niskim pištolimalskim kućercima odbleskuju na suncu debeli šlemovi vatrogasaca.

Na putu mi, nasred ulice, stoji žena. Raširila je ruke, jedva je prepoznajem.

„— Ruše je-e!'! dovikuje mi majka ne zaustavljiajući me, oko nje se iskupi odjednom cela Uska ulica, žamoreći sve jače...

Rastući žamor ostaje za mnom.

Nalazim se već pred uzavrelom Pištoli-malom.

Trule grede se s treskom ruše na zemlju.

Psovke.

Jauci.

Tak — tak, tak — tak!...

Bleštavi šlemovi se znoje na prvom vrućem prolećnom suncu.

Iz jednog kućerka s koga je već skinut krov iznose kao kreda belog velikog čoveka, čije oči otisnuto gledaju u daljinu, daleko negde preko krovova koji se ruše. Nose ga kao veliku meku stvar.