Naša stvarnost

IDEALIZAM !I MATERIJALIZAM U MUZICI 583

koj estetici da „naučni fundament” obraćajući se samom umeti ničkom delu (koje je u romantičnoi estetici igralo sasvim sporednu ulogu) — u poznavanju zakona muzičkog stvaranja, analizi sloga muzičkog izraza u tesnoj saradnji sa muzikologiiom.

Vidimo dakle da nazori na muziku u toku istorije nisu bili jedinstveni. Postavlja se pitanje šta omogućuje razvoi muzike ako je njen značaj u istoriji u tolikoj meri relativan? Odgovor koji nam opet daje istorija sama, otkriva jedan konflikt izmedju uloge i značaja muzike u pojedinim razdobljima i interpretacije te uloge i toga značaja u estetici.

Zajedničko u razvoju muzike, tj. — ono što je taj razvoj omogućilo u toku istorije, ono dakle što je u tome razvoju i u muzici istoriski bitno jeste: veza muzike sa društvenim potre'bama ljudi odredjenoga razdobija, njena uloga u društvu, društvena funkcija koju joj odgovarajuće društvo dodeljuje.

Po toj svojoj specifično društvenoj funkciji (koja znači konkretno pretvaranje „muzike za sebe” u „muziku za nas”) razlikuje se muzička umetnost — od izražajnih sretstava muzike kao takvih.

Sukob izmedju umetnosne stvarnosti i estetske interpretacije te stvarnosti, rezultat je fetističkog posmatranja muzičke umenosti, tj. njeno identifikovanje sa izražajnim materijalom.

Sami istoriski podaci, same činjenice — uzete onakve kakvim ih istorija daje, su, bez ikakvih prethodnih teoriskih sistematizacija i ulepšavania — temeli muzičkog materijalizma. A uzimajući njih (ti. stvarnost) kao kriterijum — muzički materijalizam samim tim na jedino egzaktan i naučan način rešava :·problem postavljen u antimohiji:

a) muzička izražajna sretstva jesu u stanju emitovati striktnu društvenu sadržinu koja je kompozitora inspirisala,

b) muzička izražajna sretstva nisu u stanju emitovati ·sfriktnu društvenu sadržinu koja je kompozitora inspirisala.

Analiza istorije muzičke umetnosti pokazuje da je u svim etapama muzika samo utoliko mogla da evoluira, samo utoliko da postoji i da se održi, ukoliko ie, posredno ili neposredno izražavala izvesnu striktnu društvenu sadržinu i služila ijoj. Ako ovaj podatak interpoliramo u ranije rasmatranie videćemo ne samo da je principijelno postavljeno pitanje o sposobnosti muzike da izrazi vanmuzičku sadržinu, pogrešno — već i to: da je ·emitovanje striktne društvene sadržine uvek u istoriji bilo svesno ili nesvesno razlog postojanja (raison d'tre) — muzike kao umetnosti. Tako se apstraktno „je li?"' PL U pretvara u kon'retno „kako?”, u kojim specifičnim formama i pod kojim specifičnim pogodbama muzika postaje nosilac društvene ideologije? Po sebi se razume da su najprostije forme društvenog delovanja muzike u istoriji one kod kojih je tekst nosilac ideoloigije. To su: misa, hramska pesma, opera, oratoriium, kantata,