Naša stvarnost

54 NAŠA STVARNOST

i dr. Ideološku sadržinu muzike tu je anticipirala ideološka sadržina teksta (odnosno radnje). Društvena (ideološka) svrha umetnosti — tu se podudara sa temom umetničkog dela. Muzika je u tom umetničkom amalgamu -—/ neposredni nosilac društvene ideologije.

Složenije forme društvenog delovanja muzike su one U kojima se svrha umetnosti ne podudara sa temom umetničkog dela. U tome slučaju se umetničko delovanje ne sadrži u umetničkom delu, već ie zavisno od niegove društvene reakcije, primene. (Religiozno delovanje jedne orguliske fuge odredjeno je ne samo svojstvima same fuge —- već u jednakoi meri, atmosferom okoline (crkve) i svešću slušalaca .o svrsi crkvenog Tituala — čiji sastavni deo ie muzika.)

1 u tome slučaju muzika ie nosilac društvene ideologije, iako „po sebi” shvaćena ne sadrži ništa konkretnog van SVOE izražajnog materijala. Ona dakle ne deluie društveno — „DO sebi” — po svojim čisto muzičkim svojstvima, već posretstvom specifičnih okolnosti svoje društvene primene. Oduzimanjem tih specifičnih okolnosti — nestaje društvenog delovania muzike, |er nestaje pogodbe po kojoj muzika može biti društveno shvaćena.

A sa nestankom društvenog delovanja muzike nestaje, kako smo u istoriji videli — muzike same.

Polazeći od tih činienica, muzički materijalizam razbija idealističke predrasude i na užem muzičkom terenu — na terenu izražajnog materijala muzike, kome idealizam pripisuje osobine koje ovaj nema (večnu zakonitost i prirodni razvoj polutonskog: sistema i tematskog stila).

„Neposredna, u prirodi zvuka i tona sadržana zakonitost, kaže Haba, pojavljiuie nam se samo u sledećim naučno do sada ustanovljenim faktima:

1) zvuk je utisak sluha O nepravilnom treperenju tela;

2) ton je utisak sluha O pravilnom treperenju tela; i

3) ton je sastavni deo alikvotnih tonova, koji isto tako odredjuju niegovu zvučnu boju. Sve osfale sistematizacije (tonski sistemi i muzičko stvaranje) — rezultat su aktivnosti ljudskog duha, koji iz maksimuma prirodnih uslova stvara razudjenost manjih formi. (A. Haba: „O psyhologii tvoOženi pohybovć zakonitosti tonovć a zakladech novćho hudebniho slohu.” str. 24.) .

Ovakvim stavom prema izražainom materijalu muzike, muzički materijalizam razbija predrasudu O kvintakordu kao centralnoj muzičkoi „Vrednosti po sebi”? — zajedno sa svim konsekvencama harmonijske i formalne „evolucije” muzike, ukoliko se podiže iskliučivo na njegovim temeljima. Kvintakorđ ie po materijalističkom shvataniu samo specijalni vid, jedan stadijum muzičkog razvoja — nužan, kao izraz odgovarajućeg stanja napretka kulture uopšte, — ali nipošto „Večit”, „priro-