Naša stvarnost

DEMOKRATIZACIJA SRPSKOG EPOSA 61

je bezimena masa pomenuta uvijek u krupnim, okruglim brojevima. „Tri je paše bio i ubio,

kad započe biti četvrtoga,

tu pogibe Musiću Stevane . . .

i vojske mu dvanaest hiljada” (Vuk, li).

Paša |e ime za pašu i njegovu čitavu voisku, Musić Stevan bije paše. Feudali su sve, narod ništa. Miloš Obilić ismijava vojnike koji nijesu plemići, već „sve zanatlije i mlade ćardžije”. Marko više cijeni jednoga Bogdana, nego njegovih dvanaest pratilaca. U narodnom dijelu eposa, organizacija ratnika i način ratovanja, takodje, odgovaraju svojoi demokratskoi društvenoji osnovi, demokratskim ciljevima borbe i novim okolnostima samog ratovanja. U hajdučkim i uskočkim pjesmama (ne treba zaboraviti da i u dobu postanka tih pjesama, kao i docnije, postoji turski feudlizam i da ima mnogo piesama koje govore o feudalima i feudalnom načinu života!) podiže se četa, koju vodi harambaša — organizaciono naivještiji čOvjek. Sva se četa bori, sva četa dijeli plijen na jednake djelove: „torbonoši ka i harambaši”. Sredstva kojima se plemić služi u boju uvijek su plemićska, upotrebliavaju se sa dostojanstvom i etikecijom. Uskok, ili haiduk, upotrebliava sva sredstva samo da bi postigao cili. Starina Novak ubija budakom nasilnika koji ga šiba kamdžijom, Baio Pivljanin siječe kosom feudala na čijoj livadi kosi, Grujica se oblači u djievoiku da bi „zamijenio” „dilber Ikoniiu” koja mora, na silu, da spava sa pašom od Zagoria; liudi primorani da se bore za svoi život i svoja prava, bore se, ne po riterskom pravilniku, i ne iz estetskog: uživania u borbi, nego iz nužde i samoodbrane, svim sredstvima, nemilosrdno: podvalom, otrovom, kosom, budakom, puškom, nožem; sijeku ne po ređu, ne kuda se „smije sjeći”, nego gdje je stignu i dohvate, kao kada se čovjek brani od silnika!

„Drugi put ga udario Janko,

udar: ga po bijelu licu, ·

odsječe mu lice i vilice, · sinuše mu zubi do resice . . .” (Vuk, II).

U najnovijim pjesmama borba se vodi izmedju seljakaustanika, i zaštitnika poretka protiv kojeg su seljaci ustali na bunu. Tu već imamo narodnu miliciju koju predvode ljudi koji se od ostalih vojnika razlikuiu, bar u prvo vrijeme, samo po tome što su vještiji organizatori i ratnici.

· Srpska vojna aristokraciia pjevala je o bojevima i ratovima, jer ie to bio dio nienoga života, jer je time pretstavljala sebe kao glavnog i nezamjenlijivog činioca društva, jer je ratom čuvala svoi društveni položai, i jer je zvonjavom o ratnim uspjesima 1 ratnim potrebama hranila osiromašjele seljačke i zanatlijske slojeve. Pjevači docnijih pjesama, možda često sami