Naša stvarnost

69 NAŠA STVARNOST

uskoci i haiduci, opjevali su rat i bojeve kao borbu za osvetu velikih narodnih muka, kao potrebu borbe za slobodu! I u prve i u druge pjesme ušlo je društveno biće opjevanih klasa, uslovilo je sadržinu i oblik pjesama. Društveno biće vojne aristocije, njeni ciljevi i ideali nijesu mogli da uvijek oduševe dvorske pjevače, ne mogu da oduševe ni nas. Najmanje mogu da nas obuhvate opisi njenih megdana i ratova, ukoliko nijesu izmijenjeni docnije prema potrebama naroda! Borba naroda za osvetu i slobodu našla je svoje velike pjesnike, koji su stvorili nekoliko naiboljih piesama o bojevima i borbama, naiboljih u srpskom eposu. U te pjesme ušao je realizam narodnog života, ušli su krvavi i vrući ljudi, ušli su novi detalji društvenog života i ljudskih odnosa prema prirodi i društvu. Medju naibolje pjesme o borbi naroda protiv feudalnog poretka spadaju „Starina Novak i knez Bogosav” i „Stari Vujadin”. Te dvije pjesme čine izvjesnu cjelinu: prva opisuje društvene uzroke hajduštva, druga veličinu i muke haidučke borbe, veličinu i heroistvo ljudi koji se bore za prava svoga naroda. „Starina Novak i knez Bogosav” je najbolja socijalna piesm srpskog eposa, možda najbolja socijalna pjesma što je napisana na srpskom jeziku. U toj pjesmi, na realističan i slikovit način, prikazane su činjenice iz života seljaka u feudalizmu, više od toga: otkrivene su uzročne veze tih činjenica.

„Argatovah tri godine dana, i ja vukoh drvlie i kamenje, sve uz moja kola i volove, i za pune do tri godinice, ja ne stekoh pare ni dinara, ni zaslužih na noge opanke!” (Vuk, ID.

Ideali hajduka: jednakost, vjernost družini, vjernost svojoj klasi koja haiducima jatakuje i hrani ih; hrabrost i požrtvovanost haiduka, prikazani su u pjesmi o starcu Vujadinu. Po sažetosti i punoći izraza, po svojim slikama i zasićenosti osjećanjima, po svom jarkom plamenu borbenosti, ova pjesma je danas savremenija od svih ostalih piesama srpskog eposa. Nju je radio umjetnik velikih mogućnosti, ona je sva originalna i bez šematskih ponavljanja kojima se odlikuju, u manjoj i većoj mjeri, sve slabije i loše pjesme srednjih i novijih vremena.

„Oli, sinovi, moji sokolovi, Oi, sinovi, moji sokolovi,

vidite li prokleto Lijevno, ne budite srca udovička,

dje u njemu bijeli se kula? već budife srca junačkoga.

Ondje će nas biti i mučifi, Ne izdajte druga ni jednoga,

prebijati i noge i ruke ne izdajte ni jatake naše

i vaditi naše oči čarne. kod kojih smo zime zimovali...” (Vuk, HI).

U starijem dijelu srpskog eposa pominju se zatvori i junaci u zatvorima, ali nigdje nema pomena da bi feudal mučio u za-