Naša stvarnost

ZAKOPAJTE MRTVE 23

mogu da postanu bolji ima da istupe i da se bore da bi to ostvarili.

KATRIN: Ti si mrtav. Tvoja borba je završena.

DRISKOL: Borba nikada nije završena. Sad imam neke stvari da kažem ljudima, onim ljudima koji rade oko velikih mašina i ljudima koji rade lopatama i ljudima čija deca umiru od otfečenog stomaka i frulih kostiju. Imam neke slvari da kažem ljudima koji ostavljaju živof za sobom i uzimaju puške da bi se borili u ratu tamo nekih. Vrlo važne stvari. Velike stvari. Dovoljno velike da mene dignu iz groba i vrafe me pravo nafrag na zemlju među ljude, zato što imam glasa da im govorim. Ako je Bog mogao da digne Isusa...

KATRIN: Tome, zar si i veru izgubio?

DRISKOL: Sfekao sam drugu veru koja fraži da se nebo skine iz oblaka i presadi ovamo na zemlju gde će većina nas moći da dođe do svog dela. To nije bašta kao ono lepo nebo, fu nema zlatom popločanih ulica i anđela, i mi bismo morali da se mučimo s kanalizacijom i sa spiskom železničkih mreža, i ne jamčimo da će se svakom dopasti, ali biće na svom meslu ovde, zaglibljeno u blato ovog svefa, i neće fu bifi nekih specialnih uslova za ulazak, kao, na primer, umiranje. Bio ja mrlfav ili živ, ja to vidim i to mi ne da da mirujem. Ja sam bio onaj koji se prvi digao u ovom mračnom grobu, jer fa misao nije mi dala da ležim. Povukao sam ostale za sobom — fo mi je posao da pridobijam druge. Oni znaju samo šta žele — Ja znam kako mogu to da dobiju.

KATRIN: Još ima oholosti u tebi.

DRISKOL: Ja u svoje dve ruke držim mebo koje ću da dam ljudima. | s razlogom mogu da budem ohol.

KATRIN: Došla sam da fe zamolim da legneš i da dozvoliš da fe zakopaju. Sad mi to izgleda glupo, ali —

DRISKOL: (Nežno) Glupo je, Kalrin. Nisam se ja digao iz mrivih da bih se vrafio opet međ mrive. Ja ću sada da idem među žive.

KATRIN: Pelnaest godina. Dobro je što li majka više nije živa. Kako se oprašta s mrtvim bratom, Tome?

DRIZKOL: Poželi mu lak grob, Katrin.

KATRIN: Želim fi zelen i prijalan grob, Tome, kad najzad najzad — zelen i prijatan. (Mrak).

(Reflektor osvelljava redova Dina, šesti leš, koji stoji u senci i sluša svoju majku, mršavu bednu ženu crvenih očiju, staru čelrdese} i pet godina. Ona je u jakoj svellosti).

GĐA DIN: Daj da ti vidim lice, sine.

DIN: Bolje da ga ne vidiš, mama.

GĐA DIN: Lice mog malog. — Nekada, pre nego što si .

DIN: Bolje da ga ne vidiš, mama. Zar fi nisu rekli šta mi se dogodilo?

GĐA DIH: Pifala sam doktora. Rekao mi i. da le je komad granale udario sa sfrane u glavu — pa ipak ..