Naša stvarnost

238 VESELIN MASLEŠA

frinarnom stavu, jer jedni nastoje da se pojača X a drugi y. Kada je situacija ofvorena, ili, kako se fo obično u političkoj literaturi kaže, kada je situacija revolucionarna, a lo znači kada više nema jednačine snaga, kada je prva sfrana znafno jača ili kada druge strane uopšte nema, kao što je bio slučaj 1918 u prečanskim krajevima, tada više ne može biti raznih realnih politika, nego samo jedna fj. ona koja vodi računa o jedinoj realnosti, o poslojanju jednog elemenla političkog života. Ona pak polilička koncepcija koja je u svojoj realnoj politici ranije računala sa drugom stranom jednačine, a nastavlja i u ovoj situaciji da s njom računa, prestaje vodili realnu politiku. Na osnovu svega ovoga možda bi se moglo deducirati ovo pravilo: Konsekveninu realnu politiku može da vodi samo ona politička sfranka ili ličnost, kojoj je primarno ono što masa hoće, dakle, sadržajni elemenaf, a sekundarno ono što organizacija neće, dakle, okvirni element. To znači, ona koja uvek meri konkretni odnos snaga, i s fim u vezi, mogućnosfi onoga što masa hoće (o fome naravno kako dolazi do foga da masa nešto određeno hoće i šla hoće ne govorimo ovde, jer je fo sasvim drugi problem). Nekonsekvenfnu realnu politiku, koja u izvesnim situacijama prestaje i fakva da bude, vode one političke sfranke i ličnosti, kojima je primarno ono što organizacija neće, sekundarno ono što masa hoće, i koje pod fim uglom ocenjuju odnos snaga i mogućnosti da se spreči ono što organizacija neće a masa hoće (o fome kako dolazi do foga da organizacija nešto neće, što masa hoće, i obrnufo, ovde ne možemo raspravljati), ne ignorišući, dakle, potpuno prvu sfranu. Ne vode uopšte realnu politiku one sfranke i ličnosti, koje prvu stranu jednačine uopšte ne uzimaju u obzir, koje na nju i kao na snagu i kao na volju gledaju samo negativno, lj. nastoje da je parališu, i koje celu svoju političku delafnost udešavaju prema onome šla organizacija neće. Ova poslednja politika cveta onda kada je organizacija vrlo jaka i kada na drugoj strani mase nisu došle do toga stepena da nešto hoće svesno, jasno i određeno.

IV SUPROTNOSTI 1918 GODINE

Dakle, 1918, nije od strane prefežnog dela političkog vodsliva anfiausirijskih masa vođena jedna realna politika, i situacija se zbog foga zalvorila onako kako je vođstvo mislilo da želi još nesprovedena i neučvršćena organizacija. Sprečeno je ono šlo se pretpostavljalo da ona nije htela, a nije ostvareno ono šlo se znalo da su mase želele. Suproinosti koje su se lada rodile nisu prevaziđene (a suproinosti se mogu samo prevazići), i one su ubrzo izbile sa velikom žesltinom na površinu i raju sve do danas. Tadašnja „realna” politika pokazala je svoje pravo. lice, a njen stvarno nerealan značaj nije se mogao bolje ispoljifi nego u či njenici da dvadeset godina docnije, politički život zemlje stoji pred istim problemom pred kojim je onda stajao, naime, kakva procedura hreba da se primeni kod rešavanja osnovnih državnih