Naša stvarnost

REALNA POLITIKA a7

Godine 1918 siluacija je bila otvorena. To je jedina pravilna definicija toga stanja. Narod je mogao da poslane jedini faktor politike. Njegova sudbina mogla je da bude u njegovim rukama, U takvim situacijama realna politika, koju su mogli da vode političke stranke i politički vođi frebalo je i mogla je da vodi računa samo o onoj sfrani jednačine snaga, koja se odnosi na narodne mase, jer ono šlo drugu slranu jednačine čini realnom, nije više postojalo, i nije bilo još stvoreno. Jednačine još nije bilo. Šta su radili u takvoj situaciji naša „realna” politika i ,,realni” političari? Oni anficipiraju drugu stranu jednačine, fingiraju je, i onda, kao „tealni” političari i „realna” politika računaju s fom fikcijom kao sa realnošću. Međulim, čak ni preistava le fingirane države nije odgovarala prefstavi masa u većini prečanskih krajeva.

Pokrete masa, njihove političke zahteve, sukobe i suprotnosti koje su infenzivno živele na ferenu bivše ausfro-ugarske monarhije „realna” politika (koja doduše nije bila jedina politika na tom sektoru) je nastojala kanalisafi u jednom određenom pravcu, koji je bio fiksiran njenim apriornim stavom o novoj državnoj organizaciji. Sredsiva fe politike, realne kako se sama nazivala, jer je, kaže, vodila računa o realnoj revolucionarnoj opasnosti, bila su spekulacija i kombinalorika. Dok se radilo o razbijanju habsburške monarhije, politika je izražavala raspoloženje masa, vodila o njemu računa, i utoliko je bila realna: išla je za ostvarenjem onoga šlo su mase hfele, a ne za onim šlo država nije htela, naime svoj raspad (o čemu je, međulim, majska deklaracija još donekle vodila računa). Kada se pristupilo sivaranju države, politika je prestala voditi računa o lim željama, ali nije odmah izgubila narodnu podršku. Tek su fokom vremena reakcije počele bivakti drukčije nego šlo su očekivane (moment poverenja u vođsivo igrao je ovde odlučujuću ulogu), ali se i organizacija učvršćivala sve više. Koliko je politika žurila da uspostavi drugi elementi, najbolji je dokaz forsiranje odluka Narodnog vijeća u Zagrebu, da njegova delegacija ide u Beograd pre nego što dođu vesti iz Ženeve o pregovorima koje je vodio prefsednik Narodnog vije– ća sa srpskom vladom. A, koliko se vodilo računa o fome šta će organizacija hfeli i šta hoće, dokazuje činjenica da su instrukcije Narodnog vijeća delegaciji bile drukčije od onoga što je delegacija uradila. U Zagrebu, na ferenu, samo Narodno vijeće bilo. je bliže masama i ono je fražilo rešenje koje bi, bar donekle, ublažilo reakciju. U Beogradu se fo nije znalo i delegacija je morala voditi računa o onome šlo buduća organizacija nije htela.

Olvorene siluacije su verilikacija da li jedna politička stranka, struja ili ličnost mogu uopšte, i po svojim koncepcijama i po svom opšfem socijalnom slavu, voditi jednu konsekveninu realnu politiku. Dok postoji jednačina snaga fo se ne mora, a često i ne može videli. Sem foga, u takvim slučajevima (x snaga naroda y snaga organizacije) može da postoji više shvafanja realne polifike, shvatanja koja se moraju razlikovati po svom osnovnom dok-