Naša stvarnost

152 ALEKSANDAR VUČO

Odavno su ljudi gajili san da snime predmefe u pokretu. Hteli su da se na slici vidi kako konj frči, kako čovek skida šešir, kako poliva cveće, podiže feret ili ljubi svoje dete. Tek 1882 izmislio je Eljen Marej (Elienne Marey) fofografsku pušku pomoću koje je prviput bila snimljena ptica u lefu, plica koja je zaista na slici lefela. Nekoliko godina docnije (1888) patentirao je Emil Rejno (Emile Reynaud) svoj praksinoskop, aparat sa perforiranom panilikom, koji će učiniti da fotografija oživi. „Savršeno verna slika” koja je dotle bila ukočena, sleđena smrću u istom frenuflku kada se rađala, pokretala se pred zadivljenim očima čoveka. Braća Limier (Lumičre) iskoristili su ove izume i početkom 1895 prikazali prvi film:t Radnici izlaze iz fabrike, a odmah zatim: Voz ulazi u stanicu i Kupanje u moru. Sva fri filma, od kojih nijedan nije bio duži od 17 melara, primljena su sa velikim oduševljenjem. Dnevnik „Radikal” objavio je povodom Kupanja u moru prvu filmsku kritiku: „Zapanjeni smo savršenom vernošću mora, njegovim prirodnim bojama, valovima koji zaista zapljuskuju obalu...”

Od ovih prvih filmova pa sve do pojave Meliesa (Georges Meličs), sve do pojave njegovih fanfastičnih filmova, ljudi su na platnu gledali samo aktuelne događaje, inspirisane dopisnim kartama u boji, kolorisanim sfranama pariskog „Malog žurnala” i poslednjim akvizicijama muzeja Greven. Nikola Il i pretsednik Lube stižu vozom na parisku stanicu, ubistvo prelksednika Karno-a, katastrofa Luzitanije, ražalovanje kapetana Drajfusa, smrt pape Leona XIIII, ubistvo kraljevskog bračnog para Srbije — sve su to bile samo oživljene slike uzete sa dopisnih karata, koje su krajem prošlog i počefkom ovog veka, u izlozima nepokrelnih francuskih bakalnica, između lepkova za muve i crnog šećera, zadržavali poglede gospode u cilindrima i dama ulegnufih u visoke midere. Prvi koraci kinemalografa nisu bili ništa drugo do verna kopija fih nevešto nacrlanih i naivno obojenih „krupnih događaja” doba, o kojima se pričalo i sanjalo u prelaznim godinama između dva veka, fih karakterističnih reprodukcija koje su najzad stavljene u pokret da bi i sa te strane dočarale ljudima sve ono što je njihovim očima inače osfajalo nedohvalljivo, tuđe, iznad svakidašnjice živola.

Bilo je, istina, s vremena na vreme, i nekoliko pokušaja da se na filmsko plafno prenesu isečci iz svakodnevnog živola „običnih” ljudi, ali su tlo mahom bili primerci iz porodičnih albuma, iz ih plišom prevučenih folografskih albuma sa slikom majke kad je dobila prve zube, prvu loptu, prvi put veslala u Bulonjskoj šumi, i najzad, krofka i blažena, kraj uštogljenog oca sa fipičnom francuskom bradicom, stala pred folografski aparat i obaveslila javnost da je zvanično zaručena. U jednom od mnogobrojnih pariskih filmskih klubova prikazan je nedavno jedan od prvih filmova iz ove „porodične serije”. Gospođa Limier, u poro-