Naša stvarnost

POČECI FILMA 153

dičnom vrtu, odevena u korsaž sa bobicama, drži na kolenu svoju roze” ćerčicu i hrani je fosfafinom „Falier”.

istom ovom dlirljivom naivnošću odišu i nežne scene u ljubavnim filmovima iz tog doba fakođe inspirisanim dopisnim kartama; čilavim serijama ljubičastih i ružičastih dopisnih karata koje nemaju godine i koje se i dan-danji prodaju u duvandžinicama i seoskim dućanima.

Filmovi iz ove prve epohe kinematografa daleko su od toga da polpunije i istinitije prikažu život svoga doba. Sve šio u njima nalazimo jeste površni olsjaj običaja, i fo običaja samo „visokog drušiva”. Ton i rđav ukus epohe. Filmska paniljika prožeta je vulqgarnim pričama, ekstravaganinim karakteristikama mode, pikanterijama, nameštfenom familijarnom infimnošću i pompeznim dnevnim događajima. Modern-stil ulaza u melro, Velikog pariskog točka i kifnjaste fasade Trokadera.

Sa Meliesom kinematograf izlazi iz stadijuma anegdoiskog i napušla uzane okvire fotografije. Pomoću novih tehničkih izuma Melies stvara čitavu seriju fantastičnih filmova zasnovanih na majslorijama (frikažima). Svi su njegovi filmovi snimljeni u dekoru koji je namerno nestvaran, njegovi zamkovi polsećaju na zamkove iz starih knjiga sa slikama, njegovi pejsaži uzeli su iz vilinskih priča. Ne treba izgubili iz vida da u fo doba nemamo još bioskopskih sala. Filmovi se prikazuju u obojenim barakama, ili pod cirkuskim šatorima. Ljudi koji se bave bioskopom mahom su mađioničari i iluzioniste. Melies je bio slikar, direklor pulujućeg pozorišta, karikaturista, mehaničar, direkfor pozorišta sa lulkama, specialista za kineske senke, i najzad, baš onda kada je počeo da se bavi kinematografom, doživeo je da bude jedan od najpoznalijih irancuskih mađioničara. Nije onda nikakvo čudo šlo je u film uneo almosferu improvizacije i „ludih ideja”, svu razbarušenost i freneziju svog avanlurističkog života. Uprkos tome šlo je Takav kinematograf uglavnom bio upućen da zabavlja publiku, i što se to poslizalo, bilo filmskog žonglerijom, bilo arhaičkom, malo nevešlom, a često i prilično neukusnom poeličnošću, nesumnjivo je da se baš u to vreme, između 1897 i 1905, blagodareći fantastičnim filmovima Meliesa, začela kinemafografska umefnost. Kinematograf ne fapka više za folografijom, on nije više samo jedno poglavlje „vernih slika” — filmski aparat postaje aparat iluzija. Melies je prvi učinio da nam filmsko sočivo, pokaže i one stvari koje naše oko i ne pomišlja da gleda. Pred zapanjenom publikom, on je pomoću konfra-snimanja sastavljao na brzinu kipove od parčadi razbijenog gipsa; u dekoru čudnih kulisa, koje je sam malao sivim i žutim bojama, on je, pomoću udvosfručenog ili ufrostfručenog snimanja, upseo da slvori ulisak da se i nepokrelne slvari pokreću. Kinematograf volšebnosti je rođen, a zajedno s njim i sve one beskrajne čisto filmske mogućnosfi, ona specialna filmska sintaksa koja će učiniti da se čovek obogafi jednim novim našinom izražavanja. Pokrelljiva slika ima sada svoj sopstveni zakon,