Naša stvarnost

156 : ALEKSANDAR VUČO

slvaraju i rešavaju za fren oka, kao da smo na licu mesfa, kao da smo i sami učesnici u drami, a ne njeni posmatrači ili čitaoci.

Ali dok amerikanski kaubojski film nije imao neposrednog uticaja na evropsku produkciju, dolle se, u razdoblju od 1908 do 1912, sve jače oseća u Americi ulicaj evropskog kinematografa, a specijalno francuskih filmova snimljenih u okviru Francuske komedije, za koje se smalralo da preistavljaju jedan viši, umehfničkiji stil. Pada se u islu grešku kao i u Evropi, i pomoću izrazito pozorišne fehnike filmuje se čitav niz poznalih i nepoznaTih pozorišnih komada i romana. Oficiri i dostojanstvenici pokazuju na filmskom planu svoje krute figure, sa naglim, oisečnim i izveštačenim geslovima; obeščašćeni poslovni ljudi ubijaju se iz revolvera koji smo „slučajno”, frenulak ranije, ugledali u fijoci pisaćeg stola; gospođe sa šeširima ukrašenim ispunjenim plicama, padaju u nesvest i prenemažu se na kanabelima u stilu Luja XV.

Ova monotonija filmskih produkcija prekinuta je u Francuskoj pojavom filmova u seriji, fakozvanim sine-romanima. Njihovo je poreklo u liferarnim adaplacijama i filmskim dramama, snimljenim po delima Dime oca i Konan Dojla. Iz nedelje u ne·“delju ljudi posećuju bioskope i prale peripelije glavnog junaka i glavne junakinje, kroz sve moguće feškoće i kaltasirofe, kroz koje oni srećno prolaze, da bi nam, na kraju filma, pokazali svoje pobedonosno nasmejano lice. U poleri za što većom publikom, francuski filmski producenfi oselili su privlačnu moć avanlurističkih romana i uspeli su da snime čitavu seriju filmova inspirisanih naivnim zaplelima iz poznatih francuskih melodrama, ličnostima iz detektivskih romana i opsenama iz neverovahfnih, ekstravaganTnih priča. Ofmeni razbojnici u fraku sa pelerinom, vešle i drske „devojke koje se penju na krovove i silaze u stanove da pronađu ukrađeni festamenft, i najzad, dobri, uvek pravični policajci, mesecima drže u napetoj pažnji filmsku publiku, koja je preko njih ·oživela i ponovo počela da puni bioskope. Slvorena je nova filmska mitologija, koja počinje sa Nat Pinkertonom i Nik Karterom, dostiže kulminaciju, između 1914 i 1917, sa Fanfomasom, Njujorškim misfterijama, Mas'kom sa belim zubima, Žideksom i Rokambolom, da bi posle svetskog rafa živofarila u filmovima E d i Poloa (Edie Polo) i Hari Pila (Harry Pill) i potpuno iščezla, ostavljajući jedva vidljive fragove u ponekim filmovima Marlene Dilfrih.

I pored toga što je filmovima u seriji oživljeno inferesovanje a bioskop, daleko je od toga da se može smatrali da su sineromani značili korak napred u razvoju kinematografske umefnosti. Isto kao što je uspeh kaubojskih filmova bio kalkulisan na bazi već postojećih nesvesnih aspiracija širokih slojeva Amerike, i uspeh filmova u serijama zasnivao se na jednom nesvesnom iz'življavanju koje je imalo korena u vrlo razgranatoj avanfurističkoj i petparačkoj („kuvaričkoj”) evropskoj literaturi početkom ovoga eka. Nalazimo se u doba prosperiteta, u doba kada mogu da se