Naša stvarnost

KOD TETKE

Sopsivenik varielea čas je vikao čas šaplao, duvajući devojci u lice, da on hoće domaći mir, da on ima koliko god hoće žena iz varietea, ali hoće domaćicu. Objašnjavao je da je voleo i on da lensivuje, ali da je morao da radi. Ne može fek tako, kad krče creva: „Trljala baba dlan da joj prođe dan.” Da su one ženske iz varielea lenje, samo se prenemažu, da su „lezi hlebu „da fe jedem” i da je njemu pofrebna domaćica i žena koja ume oko dece, jer on obožava decu. Najzad, da se on nikad nije pružao izvan qubera. Videlo se da je ovaj debeli čovek saopštavao nakinđurenoj devojci svoje najintimnije osećaje i misli i davao joj najslađe parčiće srca. jer se ona dosta pobednički smešila, nadajući se da ga već pomalo ima u rukama.

Kad su na slo izneli jagode sa leda utopljene u vino, gosti se razveseliše. Svi povikaše da su zaista divne. Kako su ukusne i neizmuljane! Gde su kupljene? Pošto? Posle ovih primedbi koje bi lefka inače kao prečula ili oglasila za neukusne, ona uslade: “widelo se da ima „ideju”, jer pozva Anu i reče joj da kaže Boodanu i Mili da dođu u sobu. Gosfima objavi da će odmah vi“deli berače jagoda.

Ana silom uvuče berače jagoda i poslavi ih same nasred sobe, daleko od svakog predmelfa iza koga bi mogli da se sakriju ili koji bi mogli da razbiju. Deca se pribiše jedno uz drugo i uhvatiše se za ruke. Oborenih glava, bledih podnadulih lica, kao i uvek gledahu u fepih. Gosti dobacivahu, glasno smejući se: „Vidite berače jagoda! — Gledajte male ugursuze! Kako su se samo šćućurili!”

Za frenulak samo sukobiše se oči goslinske dece, koja su sedela za stolom, sa očima dece koja su slajala sa svojim bosim ispucalim i od šiblja izgrebenim nogama na debelom fepihu, oborenih glava, vrlo ozbiljnog i tužnog izraza.

Dečak sa violinom, gledajući pogruženu decu, reče: „Al su smešni!” i „Vrlo važno — berači jagoda!” Devojčice se očigledno više zanimahu jagodama.

Telka je obljašnjavala gostima da su ovi mališani Anin brat i sesira. Pričala je kako su došli kod nje sasvim prljavi (gadno joj da o tome priča za ručkom) i bili su „sfrašno, strašno nevaspilani”. Da joj oni uvek sada, svojoj zašlilnici koja ih je naučila da budu čisti i koja daje njihovoj bednoj majci, ubogoj ženi, prosloj bednici, svoje slare haljine, donose punu korpu jagoda pokrivenu svežim cvećem.

Deca učiniše pokret da iziđu, ali ih ftelka zadrža i reče: