Naša stvarnost

160 LJUBIŠA JOCIĆ

ako se ne vrali felki, da je kriminalno dele i da ga čekaju vešala kao i sve kriminalne tipove. Sopstvenik varietea reče da će prijaviti policiji ovaj slučaj i da će izvaditi lekarsko uverenje. A odmah zafim, kad su se svi malo smirili, predloži da njegov sin oflsvira „jednu” na violinu, a ćerčice da ga prale na klaviru.

Vrlo rilmično i sa puno sluha deca olsviraše nekoliko komada. Za lo vreme je mali bašlovan koji je bio očevidac celog događaja u bašti, ali u njemu nije učestvovao, kupio i najmanju krpicu od uništene luke i donosio ih u krilo male Mile.

Posle svirke goslinska deca opet iziđoše u baštu. Dečak sa violinom gazio je po fravi vrlo odvažno, gledajući prkosno malog baštovana. Baštovan mu priđe i reče: „lIziđi iz Trave! Nemoj da zovem oca.”

— Bašla nije tvoja, odgovori mu dečak sa violinom.

— Ali ja sam je sa ocem kopao i dolerivao.

— Ti si samo felkin sluga.

— Ti moraš da kupiš lutku Mili.

— Baš me briga, neću.

Mali baštovan isfrže lutku iz ruku jedne devojčice. Pri tom devojčica pade na zemlju zajedno sa lukom, koja se razbi u komade. .

Obe devojčice plakale su iz sveg glasa, a dečak je urlikao i dozivao oca.

Mali baštovan je neko vreme unezvereno gledao u razbijenu lutku i razbešnjenu decu, pa odjednom i on preskoči preko kapije i iššeze među prolaznicima.

Sopsivenik varietea sav podivljao opirča baštu, pa ulete u salon, noseći u jednoj ruci izlomljenu a u drugoj čitavu lutku. Vrat mu je bio crven. Vikao je da je ovo razbojnička kuća, da je puna „šalrovaca”, da luka košta hiljadarku i da fraži da mu se plati. | « git“ General koji je dolle ćufao, skoči sa folelje, bled od jarosti, i dreknu da dosada u ovu kuću nije ušao nijedan skorojević ı da mu ništa drugo ne oslaje nego da vikne „napolje”, što je odmah i učinio. Sopstveniku koji je služio vojsku, olsekoše se noge, i naglo se izgubi iz kuće.

Kao kroz maglu, kroz maglu koja polseća na filmove koji se zamule kad se iznenada pokvari lon a produže da se okreću čudno neme slike, ukazaše mi se u penušavim naborima felkine haljine, male dečje pesnice i dečja lica. Izbezumljena od gladi i bolova.

Gosti su polako odlazili. Osećao se šlimung ispraćaja. „Dođile nam opel' — „Pa dođite nam uskoro”, dopiralo je do mene. |

Ana je ušla u salon i navukla na folelje ludačke košulje.

Ljubiša JOCIĆ