Naša stvarnost

162 ĐORĐE DANIČIĆ

kod svih ostalih filozofa fašizma, pa bilo da se bave problemima

leorijske filozofije ili filozofijom drušfva i istorije. Filozofija fašizma je eklektična: Niče, Sorel, Bergson, Džems i, u Nemačkoj naročito Špengler — lo su njeni izvori, i sa svakog se izvora

zahvati onoliko koliko je za datu priliku najpofrebnije, bez obzira na raznorodnost raznih zahvata. Istina, i pored raznorodnosti. u osnovi je svaki od filozofskih izvora fašizma izraz društvenih klasa u razdoblju njihovog propadanja, svaki je od fih izvora napor da se njihov dalji opstanak opravda i preporuči. | baš iz ove poslednje osobine — opravdanja i preporučivanja daljeg opstanka — proističe i isticanje navodnog aktivisličkog karaktera svih ovakvih umovanja.

Ovdašnji nazadni pisci radije se bave društveno-istorijskim razglabanjima i moraliziranjem, nego li šio razvijaju svoj feorijsko- filozofski slav u užem smislu. To je polpuno razumljivo jer oni na laj način uspešnije obavljaju onaj zadatak koji su primili na sebe, a koji već godinama revnosno vrše. Zalo i g. VI. Velmar Janković u svojoj poslednjoj knjizi Pogled s Kalemegdana razvija čilav jedan mali sistem filozofije istorije našeg XIX veka i svih profeklih godina ovoga stoleća, raščlanjava nam smisao današnje naše društvene i moralne prekretnice i najzad nam ocrtava kako bi frebalo i moralo da se stvara naša budućnost. O tim zaista krupnim i neobično značajnim pilanjima po čitavu našu današnjicu i sufrašnjicu, g. Velmar Janković ne razmišlja samo zato što je poistaknut svojom infelektualnom rado-

znalošću ili zato da bi „spasao svoju dušu”, mada mu je već poodavno i do toga sfalo. Sasvim obrafno, g. Jankoviću je najdragoceniji čin. „Pisac je mišljenja” — kaže on još u predgovoru

— „da za današnje vreme velikih nesnalaženja i neposrednih opasnosli nisu polrebna široka i glagoljiva tumačenja već da svaka reč Treba da je akcija, čak i u ovakvim slučajevima kad je ona sasvim odmerena i književna. Zato, ako kome može da bude od koristi, biće mu dovoljan i ovaj izvod naše problemali ke, napisan u nameri da beogradskog čoveka polseti na njega samoga. Svestan kolike feškoće i nedostalke nije prebrodio, pisac smalfra da se unekoliko odužio svojim pobudama ako ovim svojim navodima izazove plodnu diskusiju, ili poistakne izvesne unulrašnje dijaloge, za koje je odavna došlo vreme” (sir. 6). Svakako, knjiga g. Jankovića freba da izazove diskusiju za koju je zaista odavna došlo vreme, za nju daleko više nego li ,,za izvesne unufrašnje dijaloge”, toliko drage g. Jankoviću da ih on veoma česlo u svojim dramama i glasno vodi. G. Janković se nije šetao po Kalemegdanu ni kao pesnik, ni kao dokoni penzioner, ni kao besposleni radnik, ni kao zaljubljen čovek, već kao „filozof” koji je sa kalemegdanskih terasa nad kojima se nadnose zidovi fIvrđave bacao svoje „misaone poglede”, i fim pogledima hleo je da uhvafi sušline naše prošlosti, naše današnjice i naše sutrašnjice. Naročilo za našu budućnost zabrinut je naš usamljeni kalemegdanski šetač, a možda iz fe njegove goleme brige i poliče nje-