Naša stvarnost

POGLED NA NAS 163

gova svečana palelika, razume se opel „odmerena i književna”, kao što tvrdi da je i njegova akcija.

G. Janković je stavio svojoj knjizi podnaslov „ogled o beogradskom čoveku” i fakav podnaslov nije nimalo ni slučajan ni beznačajan Pogled sa Kalemegdana je zaista monografija o bogradskom čoveku, onakvom beogradskom čoveku kakvog ga vidi g. Janković, ili, što izgleda verovalnije, kakvog bi hteo da ga prikaže. „Beogradski čovek” g. Jankovića više je znamenje nego .slvarnost. G. Jankoviću je pofrebno bar znamenje ako već ne može da se pozove na sivarnosi, ali on fo nikako ne priznaje i sa svojim „beogradskim čovekom” raspolaže kao sa neopovrzivom činjenicom. Pokrenule su istorija i sociologija da bi dokazale njegovo postojanje, da bi objasnile njegovu ulogu, da bi pokazale razmere njegove veličine. Jer g. Jankoviću je neophodno da dokaže da je njegov beogradski čovek kičma svih borbi kod svih Južnih Slovena kroz poslednjih stopedeset godina, a da je fo ostao i danas i da će on bili zdravo jezgro iz koga će se razvili novi jugoslovenski čovek. A kao što postoji beogradski čovek, tako islo poslojii beograds ka životna orijenfacija, koja preistavlja ideologiju i praksu beogradskog čoveka; onu ideologiju i praksu koju prihvafa i za koje se zauzima i g. Janković, a koje freba da reše naša najoselljivija živolna pitanja, živofna a nikako feorisko-naučna ni dnevno- polifička. „Ogled nije pisan samo za odabrane posvećene, ali ni za one koji vole demagogiju i paleliku, najmanje za ravnodušne i bezbrižne” (st. 5), uzvikuje g. Janković jer ne očekuje da bi lakvi ikada mogli da prihvate beogradsku živofnu orijentaciju. Samo se ne vidi tačno, mada se naslućuje, koga sve g. Janković ubraja u demagoge i palelične ...

U svojim izlaganjima g. Janković hoće da se služi istorijskom melodom, naročilo nastoji da je sve što izlaže istorijski provereno, a osim foga istorijski celishodno, pa zato i opravdano. „lIstorija je u svome hodu, slepa i gluva za ljude, podvrgnuta samo hladnoj zapovesti svojih kosmičkih i geomorfinih snaga”. (sl. 18) Ali kada bi bilo samo fako onda bi čitav aklivizam g. Jankovića bio besciljan, i sva njegova umovanja nužno bi se pretvorila u misličarsko doživljavanje smisla kosmičkih i geomorinih snaga; g. Jankoviću bi ostalo samo olfkrovenje fe vanljudske promisli, i morao bi da prizna uzaludnost svake delafnosti, pa lime i svoje. Zalo g. Janković brzo nalazi izlaz: „No kao istorija ljudske kobi ona (istorija) uključuje i čovekovu volju s kojom radi, pomoću koje ostvaruje svoje ciljeve. | čim je tu volja čovekova, i pojedinačna i volja zajednice, ljudski um fraži razloge i smisao umiranja, žrtvovanih života, upotrebljenih smrti”. (st. 18) Ljudi su dakle oruđa vanljudskog, kroz ljudsku delafnost, kroz drušivenu praksu samo se manilesluju vanljudske, vandruštvene snage. Ljudsko društvo je samo odraz kozmičkog i geomorinog, odraz prirode, jedan od mnogih njenih pojavnih oblika. Ovakvo shvalanje g. Jankovića nema ničeg zajedničkog sa shvalanjem da je drušivo

11%