Naša stvarnost

BEDA

Njen dah, kao trulež leša, smrdi u zraku. I bez fenjera atinskoga mudraca

ja je vidim, na svakom koraku:

ljuta amija, beda, jezikom palaca.

Na nebu se rukuju dva krasna druga: beda i sura nepogoda.

Ceri se u sjaju sunčeva kruga.

Na trešnji, se ljulja, mesto roda.

Nose je na kapi, kao perjanicu,

srču je na ručku, sa čorbom.graha. Psi je pozdravljaju, kao poznanicu beda selom ide bez straha.

Pune su lova njene mišolovke. Njen jaram su. nosili i naši mrtvi. Odasvud dopiru. jauci i psovke bezbrojnih njenih Žrivi.

Kao trulež leša beda kuži zrak i, kao zmija, jezikom palaca. Poznajem je kao gradosni oblak...

Na budućnost našu ona senku baca. Momčilo TEŠIĆ