Naša stvarnost

60 SVET. MARODIĆ

đanskim kućama. Sa zdravljem je nafezao, ali nije dospevao ni da misli na njega, a kamo li da se leči. Na svoju spoljašnost nije obraćao nikakvu pažnju. Sećam se vrlo dobro kako me je jednom prilikom u fome pogledu uspeo i da zaprepastli. Naime jednoga dana, bio sam već univerziležlija, stigne mi u Novi Sad od njega depeša iz Sombora ili Segedina, da dolazi fim i fim vozom u Novi Sad. Bilo je fo za vreme balkanskih ratova. Obradujem se više nego ikad, jer tako saznadosmo i ja i njegova porodica koja je tada bila privremeno u Novome Sadu, da je pušlen iz apsa u koji ga strpaše kada se vraćao iz Beograda. Iziđem pred njega na željezničku stanicu. Kad sam ga spazio radosno pofrčah prema njemu. Bio je polpuno vedar i čio, kao da ne dolazi iz apsa. Ali odmah zatim stadoh zaprepašćen: polucilinder na glavi, odelo, pa čak i cipele — sve je fo bilo totalno izgužvano, upravo kao sažvakano. On primefi na meni ovu naglu promenu. Objasnim mu šta je po sredi. „Ama zar se to baš fako primećuje? Iskuvaše mi sve fo u zalvoru bajagi zbog dezinfekcije od kolere u Srbiji, pa je valjda od toga.” On to došle nije ni primetio. Dalja njegova odlika koja je išla do fanatizma jeste ljubav prema radu kao fakvom. On ga je glorificirao na svakom koraku i rečju i delom. Čak je stvorio i fada vrlo dobro poznalu krilaticu: „Novi Srbin biti znači raditi”. Gonio nas je da na vreme i šio bolje polažemo svoje ispile. Gonio nas je da sve svoje slobodno vreme upolfrebimo za novosrpski rad u narodu, učio nas je, da se ljubav prema narodu meri samo prema radu izvršenom za narod; da se vrednost} čoveka meri samo prema njegovom radu.

I sada, posle svega napred rečenoga, svi oni koji poznaju poslerafnog Vasu Slajića a ne i predralnog vrlo verovalno će se zapitati: Pa kako da se faj vulkan posle rata stišao, da se ne vidi i ne čuje u našem živofu? Naslućujem i odgovor: Zdravstveni razlozi. Ne verujem. Ti razlozi, doduše u manjoj meri, postojali su, kao što znamo, i pre rata. Drugo će nešlo biti po sredi. Da nije Vasa Stajić po drugi put rešio da se prifaji, kao ono počelkom ovoga veka, ali ovoga pufa ne samo za Vojvodinu nego i za celu Jugoslaviju? Da nije došao do zaključka, da po drugi put ovo nije njegovo vreme i da nema smisla uzalud gubili energiju?

U vezi s ovim neka mi je dozvoljeno, da ovaj svoj skromni deo velikoga duga koji i lično dugujem Vasi Stajiću završim jednim istinskim doživljajem iz svoga novosrpskog rada. Časopis „Novi Srbin” bio je namenjen prvensiveno srednješkolskoj omladini. Kako je pak među fom omladinom bilo dosta mladića koji se iz malerijalnih razloga nisu mogli da preiplatfe na njega, a bilo je i takvih, naročilo u mađarskim gimnazijama, koji nisu ni hfeli, za sve fakve slučajeve mi smo skupljali pretplatu od imućnijih ljudi i onim mladićima slali časopis besplatno. Jednoga dana frebalo je fako sakupili pretplatu za 20 primeraka. Odem između ostalih i kod jednog fada poznatog i uglednog gospodina u Novome Sadu, koji je u ono doba igrao i prilično vidnu