Naša stvarnost

DEVOJKA IZ KANTINE 63

tišinu; dolje je hučala rijeka i uz nju milio bijel puf, koji će im se sa svakim korakom bezobzirnije primicati i unositi u lice.

— Vidiš, Ivane, probili su put do podno ovog brda. išlo je dolle, pa će fu da slane, klisure, fvrđa velika, neće ni maći. Neće probili nikad, ne znaju oni ovaj ljufi zeleni kamen. A oni misle... he-he, neće fo ići fako lako...

ivan pritča doratu, konju-predvodniku, da mu popravi tovar.

Starac se nakašlja i viknu, dugim glasom, kao da doziva široko je bilo pogledali odalle preko brda.

— A šla misliš fi, Ivane, hoće i probili brdo, ljuti kamen, kremen? Što fi ne kažeš?

— Ivan je ljutito ćulao, pelljajući rukama oko konopaca i vreće soli koju nemirno kljuse izvrnu.

— Bagljava kljusina! Sad se uzjogunio!

On rinu konja nogom u frbuh.

— Di, majku fi tvoju.

— Ne udaraj, razdrije se starac, hljebom le hrani, a fi... ne pljuj na hljeb, da ti krvav ne bude...

Šest konja krenuše niz brdo i kao lanki bistri mlazevi niz lifice zapjevaše zvoncad. Akan zaoslade da savije cigaru. Kad prisliže sina, pucnu ga prufom po nogama.

— Deder, da zapoješ. A?

Ivan je ćufke išao za konjima, brišući znoj jednom rukom a u drugoj noseći šubaru.

— Deder već!... A šta je tebi, zaboga? Ni da zboriš ne= ćeš, psuješ kao... ne znam kao ko... kao ove svjetske protuve šlo rade po džadama, biješ konje, i... ne poješ. Pojl Bez pjesme je dugo putovali, fek smo pola prevalili.

— Mladić zaluri šubaru i okrenu se ocu, srdito ga gledajući. Plave kudrave kose su mu, orošene mjesečinom, oukvirivale zlatom snažno lice u sjenci.

— Neću, ne pjeva mi se.

Slarac se spolače o kamen i zbunjeno pridiže.

— Onda, onda ću ja, a sramola fi je, vjeruj mi, da ja star...

Dobar glas je imao stari Akan: teško li je noću putovati, pulovali noću bez mjeseca, oj mjeseče od gore vileže, izid' more, iznad čarne gore... No sin ljulifo ošinu zadnjeg konja, i karavan se poremeli Pa se fako i starčeva pjesma, zategnušfa, jednolika i mirna kao žičano uže na skelama preko voda, odjecnom iskida zajedno s neujednačenom galamom zvoncadi na konjskim vratovima.

— Ej, bre, lakše, ne mogu fako da pojem, ja u ploču a fi...

— Pa i ne pjevaj. Kome pjevaš tako dockan.

— Šlo fi fo lako Ivane? Pojem sebi — i io mi je dosla.

Ne zapjeva Akan više. Čuiške su se primicali zalafku koji se sve brže širio dolinom. Najzad se na poljanici zabijelje novoprokrčeni put i zalupa krupnim šljunkom po konjskim kopitama.