Naša stvarnost

64 MILO NIKOLIĆ

Još u gradu se sin naljulio na oca: nudili su im da prenose dovde alat i dinamit, ali stari nije hiio odavde da vodi konje golih samara; ima mnogo seljaka sa konjima, uzeće ko bilo a olac neće, a ko zna kad će opet dobili lovare...

— Mrzim ove puleve, — prekide slarac šuinju, ni da se spustiš, ni popneš niđe, otegnu se kao gladna godina.

Doile je put sasvim izgrađen, a poslrani, uz vodu, zijala je razrivena ulroba slijenja. Kad bi se nešlo neko našao i orobio one šlo prenose sve šlo ireba za rad, prepali bi se i stalo bi, može bili i prestalo, probijanje puta.

Ivan se podrugljivo zakikola.

— Kako možeš ako što ludo da zboriš? Doveli bi žandare, vojsku, puška do puške i — kvil...

— Kvif, može bili i ne bi bilo kvit... A olkud tebi fe riječi?

Kvil! A juče si rekao kad smo se odmarali — pajtos, pajtos se zbori na džadi, a mi, mi se odmaramo i nema pajlosa. I nema kvila — Hi si moj sin, Ivane, mi imamo lijepe rječi, ili ću ja okre-

nufi prema lebi drukčije.

— Dobro, dobro, babo, neću da se svađamo ...

Pod špragom kraj pula su goreli prozori kanfine kao zve?inje oči.

— Neću da se svađam, babo. Svralićemo u kantinu, da noćimo, dockan je, a i mjesec preladi.

Konj predvodnik okrenu ka kanlini, ali ga Akan preteče i skrenu na ledinu.

—ı Ko le naučio famo da ideš, vuk fe zaklao? Ivane, rastovaruj, noćićemo ovdje, tamo košta, a i svakakav svijet...

— Ja ću ići famo da posjedim, reče Ivan rasltovarujući konje.

— Da frošžiš! Nećeš. Nemoj, bolan, Ivane, da sam ja tako, ne bih imali šest konja i... drukčije bi bilo. Lezi kraj mene, šla ćeš tamo, šla ću ja sam?...

— Ne mogu ja da živim fako, — rintaš, rintaš i ništa...

Ivan požuli i lakim skokom preskoči ogradu od prošlaca koja je okruživala kanlinu. U kanfini su samo za jednim stolom igrali karte iri čovjeka, jedan u zaprljanom radničkom odijelu i dvojica seljaka, tu iz sela. On ih je znao i pridje njihovom stolu. Kao ne videći ga, zabavljeni igrom, ljudi mu pružiše ruku. Jedino visoki zidar Martin, držeći na donjoj usni pikavac, još jače zažmire i pažljivo pogleda u njega.

— Zdravo, Ivane, junače! Mnogo mi nešlo svraćaš u kanfinu, pripazi de, da li na pragu rep ne ostane.

Glasan kikot iza fezge proprati Marlinove riječi i mladom se seljaku, dok je sjedao za slo do njihovog, nali krv u lice. To se smijala Marica, djevojka ko zna olkud, crna i vitka, uvijek uzbibanih grudi i kukova, i čas mračnih, čas zračnih, jelkih i razdraganih, grahorastih očiju.

— Voli Ivan da navralfi do mene. A fi si, Marline, pravi Martin, koga hoću — hoće me, koga neću... hahaha...