Naša stvarnost

68 MILO NIKOLIĆ

tovom zelenilu svijetllog julra — fo je bilo njegovo selo. Dolje, na dnu njivice, žuborila je skoro presahla rečica. Ivanovi preici, mnogobrojni Markovići, oduvijek su se bavili kirijanjem, ofimajući se od begova Zairovića, da ostanu slobodni seljaci na svom obojku zemlje. Tako su očuvali, oni s ove strane rijeke a Simovići s one, po dvije njivice zemlje. Još davno, ubi neki Simović brala Ivanovog Gđeda, oko vode koja se razvodila po njivama: Nagovoriše li ga begovi, što li bi, niko nije znao. Tek, otada, među objema familijama se razđikala mržnja koju je rijeka, u jesen hučna, odnosila, da u proljeće, čim rijeka počne da sahne, mržnja ponovo izraste. Godinama su jaz na njivi negovale i uređivale Ivanove i očeve ruke, razvodeći ga kao krvotok, da zalije svaki struk i svaku stopu zemlje. Tu se i Ivan polukao sa mladim Simovićem, prije dva ljeta, oborio ga U baru, izgnječio koljenima i isprevrlao šakama. | fek kad je Jana kukajući zagrnula sinovljevu krvavu košulju, a Simović utekao preko svoje njive, blatnjavih bosih nogu uz koje je pljuštala voda, tek tada je Ivan osjetio da ga peče rana od krvnikovog noža. Polrčao je kući da dokopa u krovu sakrivenu pušku ali je pao na samom pragu. Tako je i Ivan prolio krv, zbog vode, zbog zemlje. -

| sad je s one sfrane rečice sjedio isti faj Simović na kamenu, mršav i slabunjav i razgovarao s Jokom koja je ispirala rublje. Košulja Simovićeva se bijeljela na suncu. Ivan polako pođe ka toj bijelini i srete se na uskom puleljku s Jokom, bosom i naramaka punih rublja. |

— Kako si, Ivane? Jesi li mi mogao doći?

Ona se uvi da on prođe, gledajući ga toplim, zatim kao med očima, — i fela im se okrznuše. No on je minu bez reči.

— Ivane, zaboga, željna sam da progovorim riječ s tobom, kuda ćeš, Ivane, što si odjednom takav!

On se ne obazre na nju, na njene fužne oči koje su zvale i bose noge koje su modrele od lake studeni. Sve je bilo još više tuđe i nepoznato: je li to njemu blio krvnik da oime devojku, Joku, sitnu i mirnu, ili Maricu, golih nogu gipku i razigranih kukova na pufeljku? Zurnim korakom on sliže rečici i poče da skače s kamena na kamen, ostavljajući iza sebe brzi bat bosih đevojačkih nogu.

Simović lako skoči i dohvali kamen. Ispred kuće se razdra Akan: „Vraćaj se nafrag, prokletinjo, dosta mi je kavge, ne krvi se!' Ivan fek tada viđe Simovića, preblijeđelih usana, kako se naifraške izmiče ispred njega. Žao mu bi momka premrlog od slraha. Zbog čega se oni od starina mrze i kavže? Šla mu je on učinio sada kad je pošao k njemu — kako to doviknu otac da se krve? |

— Ja neću da se svađam, viknu Ivan za njim, neću! Zašto? Hajde da se pomirimo.

Ali se Simović udalji brzo, a Ivan vrafi nafrag.

___Šla će li kavga?... Pa i ako je progovorio riječ dvije