Naša stvarnost

DEVOJKA IZ KANTINE 67

pod, odnijefi u noć, neznano kud. Ali ona je cijukala i ćeretala s Martinom a Ivan je samo ćufao, bez pokreta, premro od žudnje.

| — Gle starog đavola! Prikrao se... — klimnu najednom ona u burnom smijehu iskoči s njegovog krila.

Sav drhteći, Akan je stajao nasred sobe.

— Tako, nesine! Napolje! Ubiću fe!

Ivan, sav crven, sakri pogled od oca. Marlin se zacereka, a Marica rumena od kikolanja, podiže prsfima starčeve brkove.

— Nu, nu, slari, raspoloži se malo!

Zbuni se Akan i poizmače, njene grudi su se nadimale i vrhovi kao noževi slremili k njemu.

— Solono, gubi mi se ispred očiju!

— Marice. bestidnice, lijegaj, šta je fo? — drao se pospano iz sobička !lija.

Marica lukavo izgura napolje Martina koji se gegao i gunđao psovke. Starac se bafrgao za sinom, proklinjući: on mu je našao đevojku, mimu kao jagnje, iz komšiluka, Joku Simovu, a ivan, prokleta danguba, njegov sin — nesin, zabio nos kod jedne bjelosvjetske... Marica doviknu za njima zatvarajući vrata: „Ivane, vraže, mani se kirijanja! Dođi opet k meni! Neću fe prevarifi! Mani se starog đavola!”

Olac i sin potovariše umornu i nemirnu kljusad i pođoše ope? na puleve, u noć, srditi i šušljivi. Cijelim pufem je ivan lomio prut po prut na silna parčad, opet pa opef, dok mu ne bi_u rukama ostala sitna drvca koja je širokim zamahom sijao po pulu.

Pred samu zoru, s konjima rastovarenim u gradu, banuše na kućna vrafa. Sva čupava, Ivanova majka Jana tiho olvori.

— Kud sle noćas zaboga krenuli? Podaviste i sebe i marvu.

— Ćuti, ženo! Razgori luč, ne vidi se ništa.

Kad su polijegali, majka se uzvrlje oko sina ,— gladan je, umoran, a u kući nema ničega sem kukuruze i varenike.

— Dosla, ženo, reče Akan, našao je on drugu majku sebi. A što se ko mene ne sjeli — da me upita, jesi li živ, možeš li još, čovječe, konju, da upifa samo?...

— Vidi fi njega, ja ću moje zlafo da milujem, ja njega milušim... — Neka, majko, neka, ne freba mi, nemoi molim fe... skloni Ivan njenu ruku.

Ivan se probudi dockan i sve mu se učini tuđe i nepoznato i fužno. Na slamarici u uglu je spavao čovek, kome su se dizali i spušlali prosijedi brci, a na ognjištu je krupna i naborana žena, očiju suznih od dima, sipala pregršfima kukuruzno brašno u vrelu vodu — fo su bili njegov olac i majka. Napolju, dolje, na brežuljku sfiješnjenom među brdima, šikljao je zvonik gradske crkve, nekad prelvorene u džamiju, pa opet u crkvu. Seljačke kućice, rasute po padini kao vrane i disanje brda u hras-

R*