Naša stvarnost

70 MILO NIKOLIĆ

mršav, priđe mu polako i onjuši ruku. On obgrli konju vrat i. privi mu glavu uz svoje grudi. — Konjima su izrasli kukovi, otanjile se noge, pomolili zglobovi a oči postale svjeflije i krupnije. Toliko blago je tu stajalo na goloj ledini i nestajalo.

— Elfo, babo, vidiš li, reče Ivan ocu, pokrepaće konji, več su sebe pojeli — foliko smo sijena zadužili kod gazda, da ih prehranimo.

Akan grubo ošinu konja rukom, po šiji.

— Dur, rago! Prodaćemo dva konja da prehranimo druge. Kirijaćemo sa ostalima.

Ivan ponovo prigrli doratovu glavu, zaplićući prste u njegovu grivu.

— Nemoj ga udarali, što je kriv? Rada nema, niti će bili. Ni kirijanja. Treba otići u svijet s konjima i tražiti rada. Na džadi mogu da vuku kola, a poslije . . . viđećemo.

— Aa, ko bi s njima?

— Ja, reče Ivan, vraćajući se kući.

Pred kućom je Jana muzla kravu. Ljudi sjedoše na gomilu drva jedan pored drugog. Akan poče da istresa džepove i da savija u novinski papir cigarefu.

— Smrdi ova đavolja hartija. Najleže je bež duvana, a moraću pod sfarost da ga batalim. Skup đavo, a ni šverc ne donose odavno.

Ivan je samo ćulao, dokono pljujući preda se.

Veče je poslajalo sve gušće, nebo sve lamnijeg plavila. Čula se daleka đevojačka pjesma i muk krava. Dvorištem ćulke minu Joka, noseći vodu koja se ispljuskivala po njenim golim listovima. Akan se nakašlja.

— Kud gledaš, Ivane? Čuj me šlo fi zborim?...

Olac je savjelovao sina da se ženi. Nije Joka prevelika ljepota, ali je pitoma, mirna u kući i marljiva na njivi. Treba savili svoje gnjijezdo na zemlji đedova. Kud ići u bijeli svijet? Pod nadnicu može da se radi i kod gazda u selu, a zemlja ostaje da se čuva, da se hrani — bez ljudskih ruku, bez mladih ruku bi ostala jalova. A ako Joka nije prirasla za srce, prirašće pod istim krovom, u zajedničkoj sreći i bijedi. Prolazi i vene sve, mladost i ljepota, ostaje dobro srce u grudima. Dobra žena veže čovjeka za dom, za njivu, za djecu — hiljadama konaca ...

Ostavi me, neću da se ženim! Neću Joku. Šlo će mi? Da muze i žnje — a šla da muze i žnje? Što će mi, babo, funjava i ružna, nije za me, oslavi me...

— Kako hoćeš... — upade Jana — vuk fe zaklao što se gicaš — udari ona kravu — ... kako hoćeš, meni je mila kao da mi je pod pojasom rasla.

— Čuješ, Ivane, šla fi veli majka? A i sramola je, davao si joj znake, obijekolio je bio, a sad...

— Oslavite me! Vi hoćete da me spulile...