Naša stvarnost

DEVOJKA IZ KANTINE 71

On usfade i brzim koracima pođe u mrak, na seoski pul uz rijeku. Mirisao je glog na svakom koraku. Široka je bila noć, vedra i zvjezdana i u njemu još silnije provre ljubav za Maricu. Lomila se rečica s kamena na kamen, u svježoj pomrčini, koja je svojom dubinom vukla sebi. Divno je znala da se smije Marica i mami nekud... Juče, dok je besposleno i dokono ležao, okupan, na suncu kraj rijeke, s rukama pod glavom, igrali su se nebom oblaci, nadimali i drhfali, kao njene pleći one noći, lik pred njegovim očima — sada fako daleke. Jesu li njene pleći gole, tako bijele kao oblaci? Nečiju junicu kroz jošje je progonio bik i ona je, hifra i vilka, bježala daleko lepršajući repom, za kojim je bik jurio sve bjesomučnije. Je li se spasla junica ili ju je negđe dočekao plo} koji nije mogla preskočiti? A bilo bi dobro pojurifi s Maricom u hladovinu žbunja, da spasu, da oflmu junicu od bika. Prošla je čobanica, s plefivom u rukama i pobjegla od polunagog čovjeka. Šio nije prošla Marica, da se prkosno samo nasmije! Joku je psovao poljak što je upuštila ovce u fuđu livadu i ivan je čuo kako je ona ćufala, tamo negđe na pulu. Njegova sreća šlo fo ne bi Marica, okrefna da se probije svud, vratila bi mu žao za sramolu. „Šla radiš?” — upilao ga je ofac u prolazu. „Gledam u nebo reče Ivan — a fi?” Poslije se Ivan digao iskraj rijeke i pošao besciljno po selu. Bio je umoran, umoran bez rada, tužan bez ljubavi, na vijugavim pufeljcima između žita. Nikad ovuda neće proći Marica, nikad zavirifi u njihovu kućicu — fu je sve počelo da vene, da bježi od živola, a ona buja, ona život osvaja. | šlo je sinoć, šlo je svaku noć, fijelo fvrdo i uzdrhfalo, šlo je slamarica prazna i hladna, što se ne uvuče Marica, smijući se, i ne navali lijelom na njega? .... Ivan se polako vrati natrag. Ognjište u kući se sve bliže razgorjevalo i sjeđeli su nepomično Akan i Jana — ozbiljne i mrke sjeni. To oni šuškaju o fome, kako freba Ivana vezali za kuću i zemlju, oženiti ga, poludio je, glavu izgubio. Sad je olac pružio ruku — freba fo svršiti što prije — ali je ruka samo dohvafila ugarak, da pripali cigaretu. S ledine pred kućom širio se miris konjske baljege, a u kući su se sfvari viđele sve grublje

i razgovefnije, — iza njega je ostao miris gloga i pomrčina kojom je sve bilo blago omofano. Zar zna Dorat kad ga opazi, i pođe njemu, ali se on ne

zauslavi, već uđe u kuću.

— Tako fi, pogleda ga olac mirnim i sfrogim pogledom. Dobar sam bio za tebe. Kao hljeb. A fi? U lud li si vjetar udario! Pamet fi je pućukala ona kurva iz bijela svijeta. Rad fi je onemilio, kuća ofuđala, na oca, na majku, na grobove naše, na sve si zaboravio. Segnuo si da se vučeš za kurvinim čarapama po svijelu! Ja sam voj olac i ženiću fe kako ja hoću — mene je tako ženio moj olac i njega njegov. Sjufra ćemo prodali dva konja, da prehranimo ostale i -— isprosimo Joku. Izgubio si se,