Naša stvarnost

14 MILO NIKOLIĆ

— ivane, kumim fe, Ivane, svim što li je sveto, roditeljske fi hrane, Ivane? Ivane, vrati se još noćas sa mnom! Da le ne ubijem, Ivane!

Sišli su na pul, otac već bijesan, psujući i kuneći, a sin pored njega, miran, s rukama u džepovima, visoko dignule kudrave glave na razgoljenom jakom vratu, pogleda uperenog neznano kud. Nabasaše na kola i konje — dva naprijed u amovima i jednog pozadi.

— A čiji su ovo konji? Kud su ostali konji, krvopijo?

Ivan lupnu pozadi vezanog Dorafa po sapima.

— Prodao sam ih danas i kupio kola. Radiću s kolima. A ovaj zadnji će mijenjati ona dva, neka ga, valjaće mi.

Slarac polirča ka prednjim konjima, tražeći kopče od amova.

— Konje mi je, krvnik, prodao, u kola ih upregao!

— Ne diraj! — viknu Ivan i uhvali ga za ruku.

Akan ga grubo odgurnu i olkopča jedan kajiš. Čvrsto kao u klješta Ivan uhvati njegove ruke. Ali se starac ote i opet pođe rukama ka konjskom remenju.

— Ubiću fe! Ne dam! Odvešću konje ili...

— Nećeš! Eno fi zemlja, kuća, sve, ne dam konje! Ostavi konje, babo! .

Ali slarac se čvrsto oduprije i, olimajući se, zviznu sina širokim zamahom po licu. Pohrvaše se, grubo, da dah preslane i udariše šakama, da lobanje popucaju. .

— Ne daj, Ivane, ubiće fe! — cikala je Marica sa vrafiju.

Ilija se pomoli iza njenih ramena i opet iščeze u mrak sobe. Naiđe grupa radnika, s lopatama i krampovima na ramenima i mirno se zauslavi. Martin zveknu štanglom po kamenu i objasni: olac i sin su se fukli oko djevojke, čega li.

Oni su se valjali po prašnjavom pulu, prevrtali, izbjegavali udarce, vrebali se lukavo i zagonili jedan na drugoga. Odjednom, u kovitlacu, svališe se u jarak kraj puta i fu u fijesnom prostoru, uhvatiše za guše. Akan se ole sinu i dohvati kamen.

—Ubiće fe, Ivane, ne daj! kniknu Marica nad njima.

Ali se Ivan uvi i svom snagom sruči na oca. Zalim ga prevrmu, sjede na njegove grudi, čvrslo mu zakivajući koljenima ruke za zemlju.

— Hoćeš li još a? — predahnu on na njemu.

Starac zajauka.

— Ubi me krvnik, ubi me, bog mu plalio.

Ivan ustade sa njega, iskoči na put i uze šubaru olfresajući prašinu s nje o dlan. Zalim ubrisa rukavom krv sa usana i priđe Marici. ;

— Hajde, idemo! — Kuda? Neću! — ciknu djevojka olimajući svoju ruku iz njegove.

Ali je on grubo frže i povuče ka kolima. — Hajde kad fi kažem! Rekla si! Ne boj se nikoga!