Naša stvarnost

DEVOJKA IZ KANTINE 13

i slaninu. Otac ga mirno pogleda i sjede na klupu do njega. Hlio je da se ljuti, ali nije mogao da nađe za lo riječi. Ho je da preklinje, ali nije smio, neće molbu Ivan poslušati.

— Uzmi, babo, jedi sa mnom, gladan si, reče Ivan okrećući se ocu i slavljajući papir između njih.

— Ne mogu, grko mi je. Grko mi je sve.

Poslije je dugo ćufao, da najzad uhvali sina za ramena i okrene ga sebi.

— Došao sam kod tebe, vrati se, Ivane, preklinjem te!... Prazno je bez tebe, Ivane.

Ivan se osmjehnu na njega i slarac naslavi, ohrabren, pola za sebe, pola za sina.

— Šta ću bez febe, šla će zemlja, šta kuća? Ono jes, famo je malo hljeba, malo rada, kirijanje je stalo, no daće bog bolje, strpiti se freba. Da si vidio samo, Ivane, kako su mi se jufros Simovići sladili. Čuli, zar, da si me ostavio. Razvode vodu na njihovoj njivi, pa fek stadoše, gledaju, gledaju, moj Ivane, kao da mi je kuga na kuću legla. | majka ti plače, a i ja se izvikao na nju... znaš kako je... Plakala je i Joka, svi — kao da smo fe zakopali. A ja ništa — planulo momče, vraliće se, ne ludujfe!

Akan poče da se razdragano smije i udari sina po ramenu.

Ivan obrisa perorez reverom od kapufa i slavi ga u džep.

— Marica, Marica, daj mi čašu vina... Neću da se vratim, babo, našao sam posla, famo iza brda. Neću se vrafifi.

Marica, u bijeloj kecelji, iznese čašu vina i pruži je Ivanu.

— Ne pij, Ivane, čašu možeš, a više ne. Aa, gle, starog, ne da li da mrdneš. Šlo me, slari, tako krvavo gledaš? Živ fi je sin, ako sam mu pamet popila.

_Njišući se u struku, sva nasmijana, lakim korakom, ona se vrali natrag. Akan poče da rije štapom zemlju pred sobom ı da crta šare.

— Nećeš sad, no doći ćeš poslije. A bolje bi bilo sad no poslije, biće i kirijanja — i svega, ne boj se. No kako li to sa mnom zboriš? Ne slušaš me. Tuđe zboriš...

Mladi seljak ne odgovori, samo zgužva harliju i baci je daleko. — Idem da ti donesem, babo, duvana, reče on i uđe u kanfinu.

Starac ustade sa klupe, susrele sina na izlazu, uze ga pod ruku i povede u stranu.

— A ova, ivane? — upila on i mrdnu štapom ka kanlini. Majka fe zaklinjala, sise je vadila . . .

Lukav čovjek je ilija, bra njen, niko mu doskočili ne može. Zna vlasti, zna zakon, tužbe i račune pisati umije. Hijela bi Marica, ali je on sve fo proračunao, račun mu ne izlazi načisto, njega se i ona boji.

— No ja ću mu, babo, doskočiti. Uzeću Maricu, odvešću je, srce mi je milije, a ni ja joj nijesam mrzak.