Nova Evropa

Mereškovski nema drugu koncepciju do Копсерсји сатstva Duha Svetog, koncepciju Trećeg Rima, koncepcijujednos isvevlasnog Kralj-Hrista, A zar to nije opet vrsta autokratstva, koje će davati pretežnost, svetost, i pravo vlasti, kako kad, bilo nebu bilo zemlju, jer nam Je tako teško verovati da će Duh Sveti uspeti da odista slije nebo i zemlju ujedno, Zatim, Mereškovski ne bira svoj istorijski materijal po odsecima koji znače revolucijoniranje sveta unapred kroz mase, ili ma koji tip, nego uzima istoriju po ličnostima, stavlja svoje zveri, antikriste, i ateiste, većinom, u careve naroda, a uvek u careve duha, Zatim, s Jedne strane, u anarhističkoj svojoj tendenciji da uništi zver, on i dijalektikom i slikom i zapletom romana kao bombom razriva i raznosi sve što jeste; a s druše strane, drugom tendencijom koja potvrdjuje reč Šekspirovu »da dušu lepote imaju i nevaljale pojave«, Mereškovski opravdavajući i tvorački tako sintetizira da zveri i antihristi, svi od reda, stiču pravo na mesto 1 egzistenciju, čak i pravo na deo ljubavi i samilosti, Svi demoni istorije počinju nas privlačiti nesamo kao snage svoga vremena 1 svoje misije, nego Još i kao duboko kontemplativne i mistične prirode, koje, iz sredine svo8a zverstva, imaju pogled u pravu budućnost (Julijan), beže od autokratstva i krvi (Aleksandar 1), osećaju Boga usred vaskrslih bogova (Leonardo), i, premda zveri, muče

se takodje pod žrvnjem za poslednje svrhe, Zatim, pišući svoju ·

divnu studiju:o Marku Aurelu, koga je hteo odbaciti samo kao pisca, Mereškovski doživljuje, da sav čar fantazije, sva tuga, sav individualizam, odu na liniju nesrećnog vladaoca 1 cara - оса, Хабт, Таћопа svoga stavlja Mereškovski u dilemu: ili svet bez Boga, ili Bog bez sveta, i čini da Tihom bira poslednje, bira monaštvo i usamljenost, »pećinu«, kao jedino mesto iz kođa se može nepriznavafti svet, bira dakle pravoslavni način spasavanja,

Šta to sve znači? Zar ne »silu lude ideje koja je opšte rusko iskušenje«. Ili, ako konstatujemo da je Mereškovski nailepše svoje redove napisao o Akropolu Grčkom, da li treba i u njemu tražiti Apostatu koji tako teško otpada od bogova?

5.

Da, Mereškovski ne bi bio pesnik kada u njemu ne bi živeo alavistički zanos, Atavističke ljubavi za cara ima u srcu svih nas, Cela Evropa, doduše, čezne za jedinstvom svih hrišćana, za jednim principom čovečanstva, za jednom svetinjom, za jednim apstraktnim gospodarem, napokon, ako gospodara baš mora biti — ali, sav mrak i sva krv italijanskog srednjeg veka ni do danas ioš nisu ođadili oholost duždeva i bes Medičejaca; a ruski borci, koji uvek gledaju u poslednju i najlepšu budućnost, umorni padaju u san strašnog carističkog veleljepija i moći, Opšta je misterija da tradicije, osobito one koje revolucije hoće da ponize, dugo još žive, tajnim nekim životom,

Da, Mereškovski ne bi bio pesnik da nije napisao: ne usudjuje se čovek reći On jeste, a nema snađe da kaže On nije;

da nije Amijaku stavio u usta reči: ja ne znam da li sam Helen ili sam Hrišćanin; da nije, najzad, kroz Julijana uzviknuo: zloban

425