Nova Evropa

Muzički pregled. Simlonijska drama,

Istorija muzičkih kompozicija svedoči, da su na razvitak muzičkih stilova i forama uticale, medju ostalim, i ne na poslednjem mestu, i prostorije, mesta na kojima su se pojedina muzička dela imala da izvedu, Tako se u muzičkom stvaranju i došlo do deobe u crkvenu, koncertnu, i kazališnu muziku, Svaka od njih dobila je svoje naročite odlike, te i lajici u muzici znaju, da je crkvena kompozicija, po svojoj psihološkoj sadržini, unutarnja, dok je koncertna intimna, a kazališna spoljašna, svetovna.

Posmotrimo li ova tri glavna ogranka muzičkog stvaranja u njihovu medjusobnom istoričkom odnosu, videćemo, da je crkvena muzika nesamo najstarija po vremenu, nedo da je ona bila indirektnim povodom i kazališne i koncerine kompozicije, Da ostavimo na stranu Grke, i njihovu dramu s korovima, pa da se zadržimo samo na novijem dobu, i da spomenemo renesansu u kojoj su, na osvitku sedamnajstoša veka, postavljeni temelji današnjoj operi, Tu su, naprimer, ideje florentinske reforme niknule, u prvom redu, iz reakcije protivu polifonijske mešavine i šarenila u pobožnoj muzici Nizozemske, iako je, na drugoj strani, u kontrastu prema Nizozemcima, i Palestrina u stvari isto hteo što i florentinski osnivači opere, Renesansa dolazi do izraza, dakle, u isti mah, i u duhu i u formi; samo što je antagonizam izmedju crkve i svetovnjaka crkvene muzičke forme držao odvojene i daleko od domašaja uticaja prvih tvorevina kazališne muzike, prožete ateističkim duhom, Трак se ova podvojenost nije mogla stalno i striktno održati, te mi vidimo gde se uz operu razvijaju vrlo rano već i lorme oratorija (Cavalieri). A. kad je dogmatički protestantizam, kroz Ivana Sebastijana Baha, progovorio svoju poslednju reč, i nemački se stvaralački genije preselio u klerikalnu Austriju, i to u ležerni Beč, ovaj je odmah postao posrednikom izmedju severnog nemačkog tehnicizma i južnjačke muzičke spoljašnosti: muzika se iz bogomolje i kazališta preselila u koncertnu salu, i nastala je sim{f onija, lorma koja postoji sama za sebe, i koja je, prema tome, sama sebi svrhom. Upravo, ona je sada došla samo do svog jasnog izraza, a već u Italiji XVII i XVIII stoleća nailazimo nastojanja u ftome pravcu, :

Trebalo bi ovde, možda, zastati, pa progovoriti koju reč, prvo, o razvitku forama koje sačinjavaju operu (апја, duet, ansambl, uveriura, finale, i ft, d.); zatim o razvitku simfonije, simfonijske pjesni, i programne muzike uopće; pa onda, o odnosu programne muzike prema operi, Ali bi nas to, bojimo se, odviše daleko zavelo, Nego se mora istaći, da su oprečne ideologije kazališne i Копcertne muzike povele svaku pojedinu od ovih forama na posve zasebne puteve, te je od naročitog interesa i značaja, pratiti pokušaje i napore velikih muzičkih genija, da te puteve približe i forme izukrštaju i sJedine,

562