Nova Evropa

Ovim mi ne iskazujemo još nikakvo svoje definitivno mišljenje po ovom predme{u, niti prejudiciramo mišljenjima drugih. Jedino što, priznajući slovenačku kulturu sa zasebnim slovenačkim jezikom u prošlosti i sadašnjosti, tvrdimo, u načelu, da moramo u budućnosti — ako hoćemo da budemo jedan narod i da imamo jednu državu — imafi jedan književni jezik, Ne kažemo, ni koji to jezik ima da bude, pa — opet u načelu — dopuštamo da bi to mogao biti i današnji slovenački književni jezik, Ali mora biti једап. Па li bi, ako se ovo načelo primi kao tačno, u praksi nadvladao srpskohrvafski književni jezik (kako je to Vraz hteo), kao jezik narodne većine, ili će se (kao što mi mislimo) polako razviti i iskristalisati jedan zajednički književni jezik, iz svih narodnih elemenata {sa onoliko sastojaka od oba dosadašnja književna jezika, i raznih njihovih narečja, koliko uspe, i po broju pučanstva i po kulturnoj snazi onih koji ga stvaraju, da u njega udje), to pitanje ovde ne postavljamo, već ga samo uzgred dodirujemo, O njemu se daje naširoko diskutovati, a rešavaće ga bliža i dalja budućnost, Nama je, u ovom. času, stalo jedino do toga, da se problem dobro postavi, u načelu; da se razlike uoče s prave strane, jer ko dobro uočava glavne razlike taj će dobro ulaziti i dalje u pojedinosti i raspraviti stvar do kraja,

Jedno je još svakako, tako nam se čini, potrebno iskreno i.

otvoreno reći, u svezi s gornjim, Slovenci, u svom vlastitom interesu, moraju voditi računa o činjenici, da oni koji govore danas slovenački stoje u ogromnoj manjini prema onima čiji je jezik današnji srpskohrvatski, Ne bi bilo ni najmanje neprirodno i nepravično, ako bi njihov književni jezik, pri stvaranju i razvijanju našeg zajedničkog budućeg književnog jezika, imao da pretrpi većih žrtava nego srpskohrvatski, makoliko on bio po sebi snažan i originalan, i makolika bila kultura koja stoji za njim, Ako oni ne budu vodili računa o ovoj činjenici, te se ne budu mogli izmiriti sa pravim stanjem stvari, do jedinstvenog jezika, te ni do jedinstva uopće i do jedne države, ne bi moglo doći, Mi bismo mogli ostati dobri drugovi, i dobra braća, ali svako na svome, no nikada ne bismo postali jedno, A. njihov je životni interes, još i više nego naš, da to postanemo; jer kao kompanjoni, pa i kao rodjena braća, njihov bi udeo u zajednici, prirodno, bio veoma mali, prema njihovu broju i prema teritoriju koji naseljavaju, Neka zamisle samo sve posledice ovakog razvoja stvari, — Mi im danas otvoreno i svojski, s iskrenom željom da budemo jedno i da i mi žrtvujemo od svoga, dozivamo u pamet i pred oči Šta bi za njih značilo ostati dvoje, Ako neće da nas saslušaju, i da

s nama, koji smo u tom pogledu najširi i najdalekovidniji, diskutuju ·

o ovim stvarima, doći će im sutra naši današnji profesijonalni političari i plemenski prvaci, da se s njima brutalno obračunavaju, Jer neka se sutra nadje modus za rasprskavanje bobuka od sapunice nazvanog »hrvatsko pitanje« [koje je, u stvari, staro srpsko-hrvatsko pitanje) — bilo da Stojan Protić napravi pakt sa Radićem, bilo da se (u boljem slučaju) zemljoradničke stranke bolje organizuju i

131

24